Ponukana viješću o smrti udovice Krste Papića, koja je iza sebe ostavila dvije još uvijek djevojčice, nisam mogla ne pitati se gdje je tu pravda. Ukratko, dotakla me ta informacija i dugo sam o svemu razmišljala. Bilo mi je žao pročitati komentare ljudi o tome da je bilo neodgovorno i sebično u poznim godinama donijeti djecu na svijet, jer iza nje je ostao život, a to je najvažnije na svijetu. Duboko vjerujem da su djevojčice sigurno odlično zbrinute kod ljudi koji će ih voljeti, jer majka ih sigurno čuva, gdje god bila. Prevelika je bila njezina želja za djecom da bi ih sada samo tako ostavila, iako je napustila tijelo.
Podsjetilo me to na činjenicu da svaka smrt ima smisla i da nije nepoštena, koliko god se nama, ograničenima na fizički svijet, to tako na prvi ili ne znam koji pogled činilo. Ona je tako odabrala, zbog samo njoj znanih razloga. Nema smrti bez odluke duše, a ta odluka prije samog kraja prođe kroz nekoliko preispitivanja i prilika da se predomislimo. Ne znači da smo mi toga svjesni, ako općenito živimo nesvjesno. Čak i kod onih koji žive svjesno, je to ponekad teško osvijestiti, jer je smrt još uvijek tema koju volimo zaobići ili ju ignorirati što je dulje moguće.
U svakom slučaju, ja imam iskustvo da se smrt ne događa slučajno i da svatko sam o njoj odlučuje, na nivou duše.
Više o tome pogledajte u mom novom video uratku.
