Da mi netko kaže da i od zavjesa nešto mogu naučiti, stvarno bih mislila da nije normalan. Dakle, nisam normalna.
Na prozoru u blagavaonici imam dugačke končane trakaste zavjese bijele boje. Već ih dulje gledam kako su posivile, no nije mi ih se baš dalo prati. Jučer popodne sam se konačno odlučila strpati ih u perilicu rublja ne razmišljajući da bi se mogle zapetljati. Kad sam ih izvadila van, skoro sam se rasplakala. Umjesto zavjesa našla sam ogromno zapetljano klupko. Pokušala sam ih otpetljati, ali naravno da nije išlo. Obeshrabrena sam ih ostavila na stolu da se osuše preko noći i ujutro sam ih premjestila na terasu, uopće niti ne pomišljajući pokušati otpetljati ih. Nakon ručka sam odspavala na terasi i napunila svoje baterije na divnom poslijepodnevnom suncu. Tako osvježena sam ustala i prvo na što mi je pogled pao bilo je neraspetljano klupko koje je molećivo gledalo u mene. Ah, ok, skuhala sam si čaj i krenula u akciju. Prvo sam pokušavala otpetljati ih generalno, međutim, rezultat je bio još veći košmar. Ja sam poprilično nestrpljiva osoba, sve bih odmah i sada. Život me naučio da to nije moguće i uglavnom sam naučila efikasno čekati ili zaobilaziti čekanje. Poslove koji traže pretjerano strpljenje sam izbjegavala i uglavnom smo se moja nestrpljivost i ja naučile zajedno živjeti bez nekih većih nervoza.
Eh, ali eto zavjesa. Jedini način da ih otpetljam je otpetljavanje TRAKICE PO TRAKICU. Krenula sam sa prvom i znajući koji sam tip osobe nisam vjerovala da ću doći do kraja. Želja mi je bila otpetljati pola i ostatak baciti, sa pola zavjese na prozoru to već nekako izgleda. Bilo je smiješno to moje otpetljavanje. Krenula sam polako i išlo je, ali htjela sam ja to malo brže pa bih uhvatila veći bunt i počela vući, kad ne-ne, obično bi u tom buntu bila jedna „pokvarena“ zavjesa koja se nije samo tako dala, nego je tvorila totalni zafrfuljak sa ostatkom zavjesa. Došlo mi je svaki put da takvu „pametnicu“ odrežem, ali svaki put ispočetka sam si rekla, ok, na silu ne ide ništa, vrati se na početak i lagano vuci jednu po jednu. To me podsjetilo na jednog divnog čovjeka kod kojeg sam bila u ponedjeljak na namještanju atlasa. Namještao mi je strpljivo kralježak po kralježak gotovo sat vremena, a mene nije ništa boljelo. Pitala sam ga kako je moguće da radi tako velike promjene na mojim leđima (ispravio mi je skoliozu, izravnao zdjeličnu kost i kost na vratu) tako mirno, polagano i bez sile. Rekao mi je da sve što ide na silu nije dobro. Sve što je zrelo za rješavanje ide polagano, bez sile. Sve dok je potrebna sila, nije potrebno rješavanje.
Tako je bilo i sa mojim zavjesama. Jedna po jedna se raspetljavala polagano, kao da i nije zapetljana, ali čim bih pokušala raspetljati veću količinu odjednom, nije išlo. Sve u svoje vrijeme. Tako je i u životu. Koliko bismo često htjeli nešto upravo te sekunde, a nije pravo vrijeme. Možda da smo pričekali neko vrijeme i pokušali ponovno, išlo bi lagano. Ali, ne, mi pokušamo prerano, razočaramo se i ne pokušavamo više nikada, jer mislimo da nam to nije suđeno ili da nam je to nemoguće.
Ništa se ne može desiti bez da je zrela situacija za dešavanje. Dijete ne može prvo ići u školu pa tek onda progovoriti ili prohodati. Do škole mora proći 7 godina da dijete savlada sve motoričke i intelektualne faze kako bi moglo biti zrelo za školu.
Koliko je samo ljubavi i strpljenja roditelja potrebno da dijete izraste. Kada bismo toliko ljubavi i strpljenja imali za sebe same, život bi nam bio rapsodija, jer bismo svaki dan uživali u plodovima svoje sreće i unutrašnjeg zadovoljstva.
Pišući ovo gledam u svoje zavjese. Ako niste znali, u njima je 423 pamučne trakice. Mirišu i bijele se. Lijepo ih je gledati. Bit će mi podsjetnik da mogu 2 sata sjediti i ne razmišljati o ničemu drugome osim o tome da ih ravne objesim na zid. Zaboravila sam na to da mi se žuri, da moram obaviti gomilu drugih stvari, pa čak i to da sam ih htjela baciti u smeće. Zaboravila sam sve, sada vidim samo njih i uživam na njima. Još kad mi bi netko oprao prozore?! Ah.