Danas sam objavila tekst na blogu Večernjaka kojeg možete vidjeti i na linku koji se nalazi desno na ovom blogu. Nadahnula me „muza ljutnje“ koja je kod mene gostovala neko vrijeme, prvo pritajeno ne bi li me još više naljutila, a onda otvoreno i nepristojno dugo. Vjerojatno nikad nije čula za onu narodnu „svakog gosta na tri dana dosta“.
Pišući večernji blog imam osjećaj da pišem za javnost što automatski iz tekstova izbacuje suviše osobni pristup. Niti javnost zanimaju moje osobne stvari, niti bih se ja osjećala dobro tako izložena. Hm. Razmišljajući tako, povezala sam taj osjećaj i sa ovim blogom, koji nije privatni dnevnik dobro zaključan u ladicu, nego mjesto koje dnevno u prosjeku otvori preko 300 osoba surfajući bespućima interneta. Iako je to tako, tu se jako dugo nisam osjećala izloženom i imala sam osjećaj da sve što ovdje pišem, pišem samoj sebi, a kroz to svima onima kojima to treba.
Neko vrijeme nisam mogla ovdje previše pisati, jer sam se počela osjećati izloženo. Nekako se to desilo u vrijeme kada sam bila opterećena poslom što je bio triger za vrlo duboka emotivna previranja. U to doba sam od sebe „otjerala“ većinu svojih klijenata. Klijenti „nanjuše“ kada se mi preslagujemo i tada se udalje od nas jer osjećaju da nemaju što od nas dobiti. Neki se i preplaše vidjevši nas u stanju „gubitka tla pod nogama“, jer pomisle da sve ono što su ikada čuli ili naučili od nas, NE DJELUJE. Tada se u njima obično rađa i ljutnja na nas, ispod koje se sakriva ogromna doza straha da će teško stečeni mir izgubiti, jer smo ga izgubili i mi, kao njihovi učitelji.
Znala sam da je to tako i nisam se time opterećivala. Ponekad je zbog toga patio samo moj ego kojem je to i trebalo kako bi se naučio iskustvu poniznosti i služenja. Svaki učitelj je ujedno i učenik, a ta učiteljsko-učenička igra se odvija čitavog života. Izgubiti tlo pod nogama znači izgubiti samo ideju onoga što smatramo tlom, te shvatiti da nam ne treba tlo da bismo živjeli i da su sva tla ovog svijeta u nama samima.
U ovo tijelo smo se utjelovili kako bi kroz nas Bog imao iskustvo života. Mi smo utjelovljeni Bog. Poruku o Bogu šaljemo Bogu kroz Boga. Obzirom da je Bog život, poruku o životu šaljemo životu kroz svoj život.
Zapitajmo se kakvu poruku šaljemo i kakvu poruku želimo slati? Možda smo dosada slali poruke „Život je težak; Gubim tlo pod nogama; Nemam izbora; Ljutim se na život/osobu/sebe;,…“ Ako je Bog život, a Bog je svemoguć, zapitajmo se bismo li za njega rekli da je težak, gubi tlo pod nogama, nema izbora, da se na njega ljutimo,…
Ako to ne želimo reći za njega, zašto to govorimo za sebe i svoje iskustvo života? Upravo zbog toga što nam takvo iskustvo treba. To je iskustvo tame, a ono nam treba da bismo znali što je svjetlo. Tama uistinu ne postoji, ona je samo odsustvo svjetla, ali da bismo to znali, trebamo je iskusiti. Kroz tamu, jače iskušavamo svjetlo.
U tom kontekstu, kada „učitelj“ sumnja ili izgubi tlo pod nogama, to samo znači da raste i da se razvija. Onaj tko si ne dopusti pasti, taj ne zna da posjeduje snagu kojom se može dići. Onaj koji se ne usudi, taj se boji. Bojte se učitelja koji se ne usudi „pasti“, jer on nije spreman za rast i za promjenu. Uzmite od njega ono što vam toga trena treba i krenite dalje, jer vam više nema što ponuditi. Isto tako i vi sami, nemojte se bojati vlastitih „padova“, jer su oni poligoni rasta. Svaki pad je životodajan, da njih nema, ne bismo bili svjesni da smo živi. Ovdje smo i došli upravo zbog tih iskustava promjene, zbog šarolikosti života i onoga što nam on nudi.
U jednom trenutku sam posumnjala u sebe, u svoju sigurnost, izložena internetskoj javnosti. Prestala sam pisati, jer sam se bojala „osude“ drugih kada vide da sam samo čovjek i da padam i dižem se kao i svi ostali. Ovo „samo čovjek“ me zaprepastilo i prenerazilo, jer sam shvatila koliko se moj ego zapleo u priču da sam „uzvišenija“ zato što sam učitelj, tzv. life-coach. Koga ja mogu učiti o životu, ako ga sama ne iskusim?! Kako mogu znati što je patnja i bol, ako ju sama ne iskusim?! Kome takva mogu koristiti?! Psihologija je nauka o duši, a duša nema definiciju. Što se onda izučava, ako ne znamo predmet izučavanja? Izučava se život, a on se ne može definirati, nema tih riječi kojima bi se mogla opisati njegova širina.
Drugima možemo pomoći kroz svoja vlastita iskustva. Iz tog osjećaja sam počela pisati ovaj blog. Vjerojatno zato je vrlo brzo, bez ikakvih reklama, postao poprilično čitan u vrlo kratkom vremenu. Tada je postao meni opasan, jer sam se osjetila ugroženo. Prestala sam raditi ono zbog čega sam ga i pokrenula, iznositi sebe i svoja iskustva, preplašena osudom okoline. Kao da me itko može osuditi i kao da sama sebi nisam najveći sudija. Kaznila sam sama sebe ne pišući, jer riječi u meni traže svoj put, to mi je dharma, prenositi vlastita iskustva kroz riječi. To mi je Bog dao kao moje poslanje na ovom svijetu, a ja sam u „svojoj veličini“ njegov zadatak pretpostavila strahu svog ega. Svi mi imamo kolektivnu odgovornost sa svakom našom mišlju, rječju, djelom (i propustom). Životu šaljemo poruku o životu kroz svoj život. Ovo je mjesto gdje pišem o svom životu i tako šaljem poruku o životu. Onaj kojemu treba, uzeti će je i pospremiti u svoje srce. Onaj kojemu ne treba, neće ovdje dolaziti. Svi ostali ionako pričaju samo svoju priču, a one imaju veze sa mnom samo onoliko koliko ih ja uzmem kao svoje. Eto mene opet ovdje, vraćam se pozivu svoje duše, pišući slobodno o sebi i svom životu. Drago mi je što sam opet tu.
