Protekli dani su mi proletili brzinom munje, naprosto ne vjerujem da su Bozic i Nova godina iza nas. Jos malo uzivam u posljednjim danima odmora koje koristim izmedju ostalog i za unutarnje preslagivanje. Kako sam ispavana, probudim se u neko gluho doba noci i razmisljam o svemu i svacemu, cak pomalo i uzivam u tome da mogu lezati u krevetu, osluskujuci tisinu noci i znajuci da ispred sebe imam nekoliko sati unutarnje i vanjske tisine u kojoj neometano mogu prolaziti labirintima svoje psihe.
Putujem prosloscu i izbijaju na povrsinu neke davno zaboravljene slike i zbivanja pa ih promatram ocima promatraca. Vidim poveznice sa zbivanjima u sadasnjem zivotu i svaki put me uhvati neka tuga kad osjetim i osvijestim sa kojim sam duboko zatomljenim osjecajima zivjela. Jos me veca tuga uhvati kad se sjetim da toga ima jos i da cak niti ne znam gdje je kraj i ima li ga. Kad tako pesimisticno razmisljam, brzo se sjetim da je to svrha zivota i da mi uopce nije tesko jer sad svjesno prolazim kroz sve dogadjaje u svom zivotu i kako dolaze tako ih osvijestavam i rjesavam. To ne znaci da ne bole, nego da bole kratko, a i da bol postoji samo zato jer joj ja svjesno dozvoljavam da bude, ne bojeci je se i ne pokusavajuci je zatomiti.
U ruke mi je dosla knjiga pod naslovom „Izlijecite svoju samocu“. Govori o povezanosti unutrasnjeg djeteta i unutrasnje odrasle osobe, sto radja zivot u skladu sa visim ja, odnosno zivot u ljubavi i miru. Svatko od nas ima u sebi unutrasnje dijete, kojeg vecina ignorira jer je ono podsjetnik na sve ono sto u svom zivotu zelimo zaboraviti. To maleno unutrasnje dijete je ostavljeno da se samo nosi sa svim neugodnim situacijama koje su nam se desile u zivotu. Zamislimo neko djetesce od 3 godine kako stoji napusteno i samo, u mraku, bez ljubavi, njege, hrane, kako ga nitko ne vidi, svi ga ignoriraju, kao da ne postoji. Ono je zeljno i gladno ljubavi i paznje, brige i radosti, no sve sto ima je ono samo, bez nade, bez oslonca, bez znanja postoji li sutra i kakvo je. I ne samo da je puno proslih neugodnih iskustava, nego mu tovarimo i sva nova, sve ono sto zelimo udaljiti od sebe jer nas podsjeca na nesto iz proslosti i boli kao ziva rana.
Sto bismo napravili odraslom covjeku za kojeg znamo da se tako ponasa prema trogodisnjem djetetu? Ne zelim niti misliti kako bismo ga razapeli optuzbama, razvlacili po svim novinama i vijestima, smisljali koja je kazna za njega najbolja kako bi dugo patio. Ne bismo prema takvoj osobi imali milosti niti ljubavi, smatrali bismo da je zvijer. Pomislimo sada da takva osoba sjedi u svima nama i da se zove nasa unutarnja odrasla osoba. To je ona koja uredno ignorira dijete u sebi i ne vodi brigu o njemu. U nama postoje 2 osobe, dijete i odrasla, i najcesce su nepovezane. Rezultat toga je i zivot ovakav kakav najcesce zivimo, pun neizjesnosti, straha, patnje, boli, ljubomore, ljutnje, razlicitih ovisnosnosti, nesredjenih privatnih i poslovnih situacija,… Djeluje tako jednostavno, da se cini nemogucim. Zar je moguce da se mir nalazi u tome da odrasla osoba konacno osvijesti dijete i da pocne brinuti o njemu? Netko ce reci, glupost. No, probajte, cisto fore radi, pomisliti da u vama cuci jedno malo ostavljeno djetesce. Svaki put kad ste uplaseni pomislite da je uplaseno djetesce u vama i umjesto da se bavite rjesavanjem svog straha, bavite se svojim unutarnjim djetetom. Zamislite da dolazite do njega, da ga grlite, mazite, pitate ga zasto je uplaseno, tjesite ga ili samo drzite u krilu, mozda mu i govorite da ce sve biti dobro, da ste uz njega i da ga vise nikada necete ostaviti. Mozete mu se i ispricati i reci da ste ga dugo zanemarivali, ali da odsada sa ljubavlju i paznjom brinete o njemu i da se nicega vise ne mora bojati. Mozda vam nece vjerovati, no budite ustrajni i pruzite mu ljubav i paznju. Nakon nekog vremena cete vidjeti kako u vasem srcu vise nema straha, nego golema ljubav i golema sigurnost i moc. Ne samo da ste uspjeli utjesiti dijete u vama, nego se osjecate mocni jer ste uspjeli utjesiti sebe, u situaciji koja vas plasi ste kao odrasla osoba preuzeli brigu o malenom djetetu i to vam je dalo osjecaj moci. Vise nema situacije u kojoj se mozete bojati jer uvijek znate da se to boji dijete u vama i da u vama uvijek ima dovoljno snage da ga utjesite i brinete o njemu. Ako to mozete, onda mozete sve. Vase malo dijete odrasta sigurno i sretno, a time automatski u vama nema nesigurnosti i nesrece. Vi stasate u sigurnu i stabilnu odraslu osobu koja sa mirom i sigurnoscu kroci kroz zivot.