“Svi ste jednako vrijedni dijelovi istog sistema.”

Što je sistem?

Sve je sistem. Naše tijelo je sistem i u njemu je jetra jednako važna kao i nokat, iako se čini da je drugačije. Obitelj je sistem i svaki član obitelji je jednako vrijedan, iako se čini drugačije. Prijateljstvo je sistem i svatko je u njemu jednako vrijedan. Posao je sistem i svatko je u njemu jednako vrijedan, iako se čini drugačije. Naš život je sistem i svaka sekunda našeg života, svaki događaj, svako iskustvo,… je jednako vrijedan dio istog sistema.

i

U mom radu, koji je isto sistem, postoji klijent i ja. Svi smo jednako vrijedniji dijelovi istog sistema. To znači da ja nisam u ulozi spasioca ili učitelja, tj. vrijednijoj ulozi od onog tko je sa mnom unutar tog sistema.

Jednako smo važni i vrijedni, nitko nije žrtva, niti itko spasitelj. Tu smo da surađujemo sa onim kvalitetama koje posjedujemo, da uživamo u igri postojanja i da jedni druge inspiriramo i uživamo u prožetosti energija koje su se spojile u jednom trenutku vremena i prostora da nešto izmijene.

Nisu važne uloge, nego ispreplitanje i iskustvo življenja u kojem dva jednako vrijedna dijela istog sistema traže svoje najbolje mjesto u njemu. Ako se uhvatim u ulogu spasitelja, automatski gledam onog drugog nemoćnijim od sebe i nemam istinsku moć omogućiti mu kretanje prema harmoniji, zbog koje je i dogovorio susret sa mnom. Ako ga gledam da je jednako vrijedan, onda svime onim što se događa svojom energijom unutar njega činim aktivaciju da se toga i sam sjeti i pokrene u smjeru takvog stava prema svemu u svom životu, čime će automatski kreirati harmoniju. Dugo mi je trebalo da to shvatim, jer sam dugo bila u ulozi spasiteljice, čime sam sebi oduzela moć, ali automatski i drugome. Zato o tome sada i pišem, kako bi se ta duboka rečenica i njezin princip usjekli u našu svijest.

Isto je i sa našim danom. Dan je jedan sistem i ništa u njemu nije važnije i vrijednije od onog drugog. Sve u tom danu, što god da se dogodi je jednako vrijedno i važno. Pružati nečemu otpor i jedva čekati da prestane ili žudjeti za nečim što nije ili će tek doći, znači proživjeti dan u energiji neharmonije i nesuradnje, prije svega unutar sebe. Onako kako je unutra, tako je i vani, što će nam pokazati naši odnosi i sve što kroz dan prođemo.

Dat ću primjer. Jutros smo se kasnije probudili i Leni nije imala jednaku količinu vremena za spremanje u školu, što ju je razljutilo. U njenom sistemu je dovoljno vremena važnije i vrijednije od ovog drugog iskustva kojem pruža otpor i na koji se ljuti.

Time se ne otvara za drugačije iskustvo u kojem može otkriti da može i kasnije krenuti u školu ili da može uz manje vremena napraviti iste stvari, a da u njima jednako uživa.

Odabire vrednovanje, a svako vrednovanje stavlja nešto ispred nečega, čime automatski stvaramo neravnotežu, a ne harmoniju. Savjetovala sam joj da na putu do škole promatra svu ljepotu prirode oko sebe i da se opusti, jer u protivnom će u školi svjedočiti sve što kreira ljutnja u njoj. Ne znam da li me poslušala, ali znat ću kad se vrati iz škole.

Kako god bilo, prilika je to da ju podučim o ovome što danas pišem – sve u našem životu je jednako vrijedan dio unutar sistema našeg života.