Prije 2 godine sam podnijela sudski zahtjev za podjelu bračne stečevine, obzirom da ex nema namjeru istu dijeliti sa mnom. Sve se saftalo u sudskim spisima točno 2 godine nakon čega smo konačno dobili poziv. Naš spor je poprilično „sporan“ jer se pokazalo da je ex još u braku razmišljao puno unaprijed, a ja, što je i sad očito, nisam bila u tim planovima. Ja u vrijeme raspada našeg braka nisam htjela igrati prljavo, jer bi to značilo da sam poput njega, što mi je bilo moralno neprihvatljivo, pa sam učinila nešto što su me tada drugi upozoravali da je glupost svih gluposti. Za vrijeme našeg braka, koji je postojao još samo na papiru, kupila sam kreditom stan u koji sam nedugo zatim preselila sa djecom. Sad on potražuje pola tog stana kojeg ja plaćam kreditom, ali mu ne pada napamet podijeliti stan u kojem trenutno živi a koji smo zajedno stekli tijekom braka. On štiti svoju imovinu i za nju se bori svim sredstvima, čak i time da će tražiti smanjenje alimentacije koja već i sada nije nešto čime bi se čovjek mogao pohvaliti. Da ne duljim, sve to djeluje kao velika nepravda, ali ne bih se bavila time je li ili nije, nego time što ja iz toga trebam naučiti i zašto sam u toj situaciji.
Znam da sve u životu kreiramo sami, pa sam shodno tome i ja sebi kreirala ovu situaciju, trebala mi je za moj razvoj, kako bi otpali svi moji materijalni strahovi i vezanosti.
Kao što sam rekla, spor je zaista „sporan“, puno toga treba dokazivati, utvrđivati slijedove, a zna se da je sustav spor, suci potkupljivi, odvjetnici dogovorljivi, uglavnom, izvjesno je da isti izgubim, što znači da ću mu dati pola stana i platiti trošak njegovog odvjetnika, koji trošak bi mogao iznositi vrijednost preostale polovice stana. Drugim riječima, ovim postupkom mogu izgubiti čitav stan za koji trebam otplaćivati kredit još 15 godina. I sve sam to znala kad sam podnijela tužbu, odmah mi je rečeno od strane mog odvjetnika što je najgora solucija. Razmišljala sam danima što napraviti, jer znam da je moj ex materijalista i da se neće lako odvojiti od onog što je dugo godina prisvajao sebi. Isto tako sam znala da me iskreno mrzi i da neće dozvoliti da netko koga ne može podnijeti, za koga misli da je nitko i ništa, koga krivi za svoje izgubljene godine, uzme još jedan dio onog što on smatra svojim. Znala sam da neće razmišljati o djeci i o tome da njima uzima, nego samo kako da se obrani od mene, od one koja mu je, u njegovoj glavi, upropastila život.
Znala sam isto tako da mi sporna imovina ništa ne znači i da je ulog prevelik, ali isto tako sam znala da duboko u sebi osjećam nepravdu i da me pomisao da sam prevarena ne ostavlja na miru i da je neću moći samo tako otpustiti. Shvatila sam da je to prilika da se riješim svih strahova od njegovog autoriteta i da se zauzmem za ono što smatram da je pravedno. To nije parnica za imovinu, to je parnica za pravdu, parnica za osjećaj mog mira, parnica za moje dostojanstvo. Znam da se mir ne stječe sudskim procesima i borbom, nego suprotno, da prvo osjetimo mir, pa nam onda ne treba nikakav sudski proces koji će nam donijeti pravdu. To sam znala i prije 2 godine, ali nisam mogla po tome postupiti, nisam mogla naći svoj mir.
Stoga, sve ovo što prolazim ovih dana, a nije ugodno, služi jedino tome da pronađem svoj mir, da duboko u sebi otpustim osjećaj nepravde i osjećaj da mi je nešto oduzeto.
Na sudu je bilo odvratno gotovo sve, tamo je moj osjećaj nepravde, poniženosti, nelagode i gubitka bio nabrijan na milijontu potenciju. Uvijek je tako na sudovima, rijetko se tamo čovjek osjeća pozitivno. Već samim time da ideš sudskim putem tražiti pravdu sam sebe dovodiš u tu poziciju.
Znala sam što mi se dešava, no to nije olakšalo situaciju, nije mi olakšalo da se bitno bolje osjećam. Kako sam ja bila nemirna, tako je i u mom fokusu bio nemir, pa su me odjednom okružili nemirni ljudi, svatko je nešto savjetovao, svi u najboljoj namjeri, ali tada mi je to bio ogroman pritisak, osjećala sam se još nemoćnijom, jer su scenariji različitih ljudi bili od groznog prema gorem.
Iako sam bila nemirna, ljuta, uplašena, svakog trena sam bila svjesna da je sve to moja projekcija i da sve to što osjećam ima dubokog smisla, da mi se to dešava samo zato da konačno otpustim.
Šetala sam Maksimirom, gledala šumu, duboko disala, no misli nisu prolazile, u glavi je bio košmar. Nisam se silila niti da prođu, sve sam ih registrirala, puštala da me muče, disala u njih i promatrala ih. Znala sam da ja nisam moje misli, da sam ja samo njihov promatrač i da mi one ne mogu ništa. Bile su neugodne, jer sam ih osjećala, ali bitno je bilo da se niti u jednom trenu nisam nalijepila na njih i osjetila ih kao dio svog identiteta niti ih htjela otkloniti. Moj cilj je bio pratiti ih, promatrati ih i uočavati koliko će im trebati da se zadrže kod mene.
Sve je to trajalo 3 dana, do jučer poslije podne kada sam u šetnji Maksimirom zaboravila na vrijeme, zaboravila na sve svoje obaveze, samo sam uživala u šumi i besciljno hodala ne misleći na ništa. U jednom trenu sam osjetila da je sa moje duše otpao ogroman teret, pomislila sam na to da ću izgubiti stan i osjetila olakšanje, jer taj stan nisam ja, ja uz njega nisam vezana, živjela sam bez njega, pa mogu i ubuduće. Nikad nije bilo da nešto nisam imala, niti će ikad biti da neću imati gdje živjeti. Uvijek će se svemir pobrinuti da mi ništa ne usfali, na ovaj ili onaj način, ne znam ovog trenutka kako, ali nekako hoće. I osjećala sam zahvalnost što mogu otpustiti stan, strah, što sve svoje mogu pokloniti njemu i ne osjećati ljutnju i nepravdu. Osjetila sam slobodu. Osjetila sam da su strahovi otpali.
Sada se više ne bojim nastavka suđenja, ustvari ne razmišljam o njemu, znam da će biti tako kako treba biti, nije mi više niti bitno kako će to završiti, ja sam svoje obavila, dobila sam ono po što sam išla, MIR U SEBI, SLOBODU OD STRAHA. Dobila sam SVE. Hvala životu, hvala procesu, hvala nelagodi, hvala bolu. Jest da je put bio posut trnjem, ali zvijezda do koje sam stigla je predivna.