U dobi od 6 godina poginuo mi je bratić koji je bio 2 godine stariji od mene. Bili smo jako povezani i njegova smrt me obilježila. Dugo vremena sam imala noćne more u kojima je on bio glavni lik, a smrti sam se bojala sve dok se nisam razboljela, kada sam se morala suočiti sa tim fenomenom koji mi je dahtao za vratom da ne bih na njega gubila dragocjenu energiju koja mi je trebala za život.
Tijekom bolesti sam naučila “omirisati” smrt. Nije to nešto što mi je drago, ali recimo da sam dobila taj “dar” da osjetim kome se bliži smrt ili naprosto znam hoće li neka bolesna osoba preživjeti ili umrijeti. Svaki put me prožmu neugodni trnci kada to osjetim i zamolim u sebi da mi se to više ne dešava ako nije nužno potrebno.
Zanimljivo je da u Njemačkoj živim preko puta staračkog doma koji je krasan izvana, ali ima vrlo tešku energiju koja me prije znala duboko deprimirati, no sada sam naučila sa time živjeti. Nije lako osobama koje su osjetljive na energije oko sebe, jer su stalno zasipane informacijama koje nisu ugodne. Između ostalog, i iz tog razloga, jako volim boraviti u prirodi, odnosno to mi je nužno potrebno, jer se tako punim i praznim istovremeno. Prilikom boravka u prirodi vrlo često dobijem razne uvide i smjernice za daljnji život, čak i kad ih ne tražim, naprosto dolaze jer mi je vibracija prijemčiva za njih.
Da se nakratko vratim na strah od smrti. Iako razumijem što je smrt u duhovnom smislu i nemam više strah od nje, barem ne u mjeri u kojoj sam ga imala ranije, i dalje strah imam strah od teškog i bolnog umiranja. Već mu poprilično dugo okrećem leđa jer nisam bila ili još uvijek nisam do kraja spremna suočiti se sa njime. Život me dosada poštedio situacija u kojima sam bila prisiljena fizički svjedočiti tuđoj patnji jer iskreno ne znam kako bih se sa time nosila.
Međutim, život me ne pošteđuje nekih drugih stvari koje mi isto nisu drage. Naime, već dugo osjećam da imam dar pomoći drugima da u miru napuste ovaj svijet. To izbjegavam jer mi nije ugodno, vjerojatno između ostalog i zbog neriješenog straha od muka umiranja. Sreća je u tome što za takvu pomoć ne moramo biti pored osobe, jer pratimo duh i ne bavimo se tijelom. Dosada sam to radila samo ako su me osobe zamolile za svoje već pokojne za koje su osjećali da nisu otišli u miru. Učila sam to na theta healingu i na karmičkoj dijagnostici i to su uvijek bile lekcije koje sam htjela zaobići, no koliko god im se opirala, svaki put sam shvatila da to ne trebam učiti jer već to znanje imam u sebi. Uf, svaki put me to streslo i rado bih se odrekla tog znanja koliko mi je neugodno. No, imam ga i očito ću nešto sa njim trebati učiniti jer mi nije dano bez razloga.
Nedugo mi se desilo nešto što još nisam do kraja procesuirala, jer sam bila energetski gurnuta u to, pa zato sada o tome i pišem kako bih i sebi pomogla srediti dojmove i misli. Na nekoj razini imam i neugodu od pisanja toga, vjerojatno i zbog straha od podsmijeha između ostalog, zbog čega se dodatno prisiljavam pisati ove retke, jer straha se možemo riješiti samo tako da se sa njim suočimo. Došlo je vrijeme rješavanja mog velikog straha i prihvaćanja dara koji mi je dan za dobrobit onih koji ga trebaju. Ionako smo ovdje zato da bismo služili čovječanstvu, a i to je moja životna misija pa u skladu sa time ne mogu okrenuti leđa nečemu što mi je dano kao zadatak.
Ukratko, imala sam direktno iskustvo praćenja osobe kroz napuštanje tijela i nije bilo uopće strašno, barem ne kada se dešavalo, no još uvijek mi se nisu slegli dojmovi jer je to uznemirilo moje strahove, vjerojatno sa ciljem da ih konačno otpustim. Jedna je meni poznata osoba umirala u mukama i iako sam htjela od toga skrenuti misli, nikako nisam uspijevala. Osjećala sam njezinu muku, nemir, kaos, užas,… do granica svoje fizičke boli. Osoba je fizički bila daleko od mene, ali kao da je bila unutar mene.
Jednog poslijepodneva tijekom šetnje čula sam njezin glas koji me prenuo iz misli “molim te pomozi mi da odem, jako me strah to proći sama”. Pogledala sam prema nebu i lijeva je strana izgledala na jednom dijelu kao detalj sa svetih slika, otvoreno nebo poput kruga iz kojeg su izlazile zrake sunca, čista bijela svjetlost, nešto predivno. Nisam puno razmišljala, samo sam se prepustila i energetski pratila osobu u svjetlo. Osjećala sam kako njezina duša putuje lagano i bez straha i kako napušta tijelo. Nisam u tom trenu znala što se dešava sa osobom fizički, samo sam je pratila u duhu da ne bude sama i da ne zaluta na putu u svjetlost. Stajala sam tako neko vrijeme gledajući nebo i u jednom trenu sam čula graktanje ptica sa svoje desne strane. Jato crnih vrana je graktajući letjelo i kao da su dolazile niotkuda, bilo ih je sve više i više. Brzo sam pažnju vratila na predivnu svjetlost i nisam dozvolila energetski napustiti dušu na njezinom putu. U jednom sam trenu osjetila da je stigla tamo gdje treba i čula “hvala ti”. Iako nisam vidjela, osjetila sam i osmijeh. Ptice su nestale otkuda su i došle. Pogledala sam na sat da provjerim vrijeme, čula sam poruku da je to potrebno meni kao dokaz da nisam luda. Toga sam dana saznala da je u to vrijeme osoba napustila svoje tijelo.
I dalje nisam spremna to raditi, jer nisam mirna u sebi, ali sam spremna napraviti korak prema tom putu, ako mi je on kao takav dan. Želim pomoći onima koji pate da ozdrave, ako u njima postoji istinska želja za ozdravljenjem. Kako smo svi mi dio kolektivne svijesti, snaga te svijesti, ako je pozitivno usmjerena može učiniti čuda. Voljela bih oformiti grupu ljudi koji će svojim pozitivnim mislima, molitvama i vibracijama pomagati bolesnim ljudima koji izraze želju za ozdravljenjem.
Svi koji žele biti članovi takve grupe neka mi se jave. Kada se sakupi dovoljan broj ljudi, za početak bismo energetski jednom mjesečno na daljinu slali energiju ozdravljenja jednoj bolesnoj osobi koja nam se javi sa željom za ozdravljenjem. Nema tu garancija, ali vrijedi pokušati. Svatko tko može dati nešto lijepo i dobro od sebe, osjeća se još ljepše i bolje, a ako još pritom može pomoći drugoj osobi, onda toj sreći nema kraja. Osoba koja primi energiju ljubavi i ozdravljenja poslanu iz srca većeg broja ljudi možda i neće ozdraviti, ali će se sigurno osjećati ispunjenije, mirnije i sretnije. Kažem da možda neće ozdraviti, no duboko vjerujem da ako osoba vjeruje da ju to može ozdraviti, da će se to i desiti.
Kao što sam pustila u svemir poruku za karmičku dijagnostiku, koja je doprla do onih osoba kojima je bila potrebna, tako puštam i ovu poruku. Javit će se oni koji trebaju. Tu mislim i na one koji žele pomoći i na one kojima je pomoć potrebna.