Neposredno prije godišnjeg sam otišla na DOP sa namjerom da otpustim vezanost na sve osjećaje vezanosti. Iako sam to htjela učiniti i ranije, nije bilo dovoljno hrabrosti, jer to neminovno donosi određene turbulencije u periodu dok se vezanosti raskidaju. Osjećala sam da će na godišnjem biti lakše proći kroz eventualne potrese koji bi se mogli desiti u mojoj osobnoj galaksiji pokrenuti mojom svjesnom namjerom.
Nisam trebala dugo čekati, kao što općenito više ne trebam ništa što svjesno zaželim dugo čekati. Svemir se uvijek pobrine da nađe najbrži i najlakši put (mada se često ne čini tako) kako bi nam ostvario želju.
Nisam specificirala zahtjeve vezane uz vezanost, kao niti njihov redoslijed otpuštanja, pretpostavljala sam da će se sve odvijati onim tempom i redoslijedom koji je najbolji za mene. Iako sam bila spremna, uvijek nas nešto što je spremno za otpuštanje dočeka nespremne. Tako je bilo i sa mnom. Nisam odmah skužila što mi se dešava, rasvijetlilo mi se tek nakon nekoliko dana, kada je sve već bilo gotovo. Dok sam bila uvučena u vrtlog situacije, bavila sam se isključivo njome i nije mi niti na kraj pameti palo da bi se moglo raditi o otpuštanju vezanosti. Ovog puta je to bila vezanost na potrebu da budem savršena majka i partnerica. Opržilo me pošteno.
Moje mlađe dijete sa kojim od početka imam specifičan odnos mi je pomoglo u tome. Svi ljudi oko nas su naši učitelji, ali ta mala je jedan od kvalitetnijih. To je biće koje me od samog nastajanja uči bezuvjetnoj ljubavi. Nastala je „slučajno“ nakon liječničkih dijagnoza da je daljnje majčinstvo za mene više nemoguće. Kao nemoguć slučaj bila je dočekana u mom srcu kao veliki poklon na kojem sam bila beskrajno zahvalna. Uživala sam u svakom danu trudnoće, kao i u prvim tjednima njezina života. To su bili dani blaženstva i potpune sreće. Kada sam u 7. tjednu njezina života saznala da joj prijeti cerebralna paraliza, blaženstvo je zamijenio očaj i život se sveo na borbu za njezin zdrav i kvalitetan život. Ništa mi nije bilo teško učiniti za nju, ona je bila prva osoba kojoj sam samo davala i samo njezino postojanje je bilo dovoljno da osjećam da SVE primam. Ne mogu reći da je tu nastala greška, jer greške nema, no definitivno je nastao odnos u kojem sam ja naučila njoj samo davati i ništa ne tražiti od nje zauzvrat. Tu mislim na njezin odgoj, a ne na to da mi je zaista nešto trebala dati. Njoj je bilo dozvoljeno ono što inače drugom djetetu ne bi bilo, jer sam na neki način osjećala krivicu zbog toga što joj se desilo (nikad se nije utvrdilo gdje je nastao kratki spoj i krvarenje u glavi). Nisam imala srca nešto joj uskratiti ili se postaviti strogo prema njoj. Uživala sam u tome da napreduje, da postaje zdravo dijete, te sam mislila da će biti vremena za konkretniji odgoj kad do kraja dotjeramo „zdravlje“ u red. Međutim, taman kada je ona dostigla svoje vršnjake, ja sam se razboljela i opet se desio splet okolnosti u kojima redovne odgojne metode nisu bile moguće. Nije da je ona neodgojeno dijete, ali isto tako je ponekad dosta daleko od nekih normi ponašanja koja se očekuju od djece njezine dobi. Čak ne bih rekla niti da je to loše, no u svijetu u kojem živimo se ja s vremena na vrijeme osjećam neugodno zbog njezinog ponašanja. Tu dolazimo do moje vezanosti na osjećaj da moram biti savršena majka i da to kako se moje dijete ponaša govori o tome kakva sam ja osoba i majka. Koja iluzija!!! Kao da bilo čije ponašanje bilo što govori o nama? To bi značilo da niti jedan dobar čovjek ne može imati loše dijete ili da niti jedan zločinac ne može imati dobro dijete. To tako ne funkcionira, jer koliko god mi to željeli, nismo mi zaslužni niti krivi za to kakvo na kraju bude naše dijete. Možemo imati najbolje namjere i najbolje odgojne metode, ali ako je ta duša došla u naš život sa nekim svojim ranijim planom, sve naše vještine padaju u vodu, jer duša već ima svoj put. Mi možemo put malo usmjeriti, na njega malo utjecati, ali ne ga i promijeniti ili preuzeti odgovornost za njega. To što mi mislimo da možemo je samo naša iluzija, a dolazi iz kolektivne svijesti da je dijete slika roditelja i da roditelj odgovara za to kakvo ono na kraju bude. Ne kažem da roditelj nije odgovoran i da ne treba odgajati dijete, ali je iluzija da je sva moć i odgovornost samo u našim rukama. Mi smo samo instrumenti koje duša odabire kao roditelje jer će kroz nas najlakše ostvariti svoj životni put kakvog je odabrala voditi u ovom životu. Dakle, izabrani smo zbog toga kakvi smo i što smo, a samim tim smo takvi idealni roditelji svom djetetu. Moja kćerka je odabrala mene i baš takva kakva jesam sam idealna majka za nju. Ona je unaprijed izabrala scenarij svog odrastanja, dobrovoljno je na njega pristala, nitko ju na to nije silio. Naprosto me uočila u gomili žena i rekla „ona će biti moja majka, ona je najbolja za moje samooostvarenje“. Ako to znamo, onda se nemamo što kriviti, mučiti i samokažnjavati zato što nismo onakvi roditelji kakve društvo od nas očekuje i zato što naše dijete nije onakvo kakvo bismo željeli da bude. Koliko puta smo čuli od naših roditelja, barem sam ja čula svaki put kad bi mi prigovorili na nečemu što im se nije kod mene svidjelo „dao Bog da tvoje dijete bude onakvo kakva si ti, barem 5 minuta, da vidiš kako je to“. Time su mi dali poruku da ne mogu utjecati na to da budem drugačija, da se osjećaju nemoćni i da bi mi se barem malo htjeli osvetiti jer su osjećali da se ja njima svetim time što se uprkos njihovoj ljubavi, brizi i svim odgojnim metodama ne ponašam onako kako oni smatraju da je ispravno. Koliko su vas puta roditelji kaznili, udarili, rekli vam da niste dobri, davali vam savjete da se promijenite i budete bolji, usporedili vas sa djecom susjeda ili rodbine, ….. Koliko puta je to zaista bilo uspješno i zaista utjecalo na vas i vaše ponašanje?! Ja se ne mogu pohvaliti u tom dijelu nekim specijalnim rezultatima. Svaki put kad bi mi se nešto zabranilo ili se od mene nešto zahtijevalo, u meni se rađao otpor. Možda sam tog trena morala poslušati, jer nisam imala drugog izbora, ali u svakom slučaju sam svakom takvom prisilom bila sve dalje od svojih roditelja i sve češće maštala o tome kako ću što prije zbrisati od njih. Kod mene prisile ne pale, naprosto ih ne podnosim otkada znam za sebe. Isto tako, ne pale niti kazne, previše pričanja ili udarci. Sve su to bili obrasci koji su se na meni primjenjivali kada sam ja odrastala i sebi sam obećala da ja nikad neću biti takva majka. Hm, međutim, nitko nas nikada nije učio kakvi roditelji trebamo biti. Imali smo samo obrazac obitelji u kojoj smo odrasli i odluke koje „greške“ vlastitih roditelja nikako nećemo ponoviti, ali ne i to kako bismo trebali odgojiti dijete. Naprosto radiš onako kako misliš da je najbolje, učiš u pokretu. Ponekad upali, ponekad ne. Što je više djece, neizvjesnost je veća, jer odgoj je individualna stvar, svak je od svakog različit i za svakog vrijede drugačija pravila. Ja sam nekako spontatno odlučila da je najbolji odgoj onaj koji proizlazi iz srca i koji ne guši individualnost i samoizražavanje. Takvim stavom sam došla do sukoba, prije svega, sama sa sobom. Onaj kolektivni dio mene se u tome ne snalazi i svako malo šapuće onom „srčanom“ dijelu mene da radi pogrešno i da ne čini dobro svom djetetu. Svaki put kada budem u konfliktu sa samom sobom, dođe do nekog incidenta koje mi priušti moje dijete, kako bi mi i vanjske okolnosti pokazale koji se sukob vodi unutar mene.
Tako je bilo i sada. Moje dijete koje se jako dobro zna ponašati kada je u društvu nepoznatih ljudi ili na mjestima gdje se očekuje pristojno ponašanje, u situacijama gdje se osjeća slobodno i sigurno, pusti svom biću na volju da izbaci sve svoje frustracije koje mu je potrebno odbaciti, a koje je nakupilo kroz dan ili dane svog života. Po meni dom tome i služi, to je mjesto gdje se odmaramo, punimo baterije, čistimo od svih „nečistoća“ koje nam život donosi. Dakle, ona radi ono što je prirodno. Međutim, često to što je prirodno uopće ne izgleda prirodno, niti je ugodno tome svjedočiti, barem kada nismo same u 4 oka, odnosno kada uz nas bude svjedoka koji to mogu osuditi. Tako je bilo i sada, jer je naša sretna, sada proširena obitelj, krenula na odmor. Moj partner, njegova kćerka, te ja i moje dvije kćerke smo krenuli na zasluženi i željeni godišnji odmor. Moja djeca vole i poštuju mog partnera, ne žele ga povrijediti ili isključiti iz našeg života, usudila bih se reći da ga osjećaju kao očinskiju ulogu od one koju imaju od vlastitog oca. On je izuzetno dobar otac i kvalitetan čovjek koji obožava djecu i ništa mu nije teško učiniti kako bi ona imala sretan i kvalitetan život. U tom smislu tako i odgaja djecu, pogled mu je uvijek usmjeren na budućnost i sa lakoćom može trenutno poduzeti neke mjere koje baš nisu ugodne kako bi spriječio da se trenutno mali problem zahukta u budućnosti u veliki ili nepremostivi. Međutim, on i ja imamo nešto drugačije poglede na odgoj djece, za njega je moj odgoj preliberalan, a za mene njegov nešto krući. U svakom slučaju se mora priznati da je njegova kćerka izrazito dobro i drago biće, divno odgojena i pristojna. Mene često bude sram kada usporedim svoje kćerke sa njom jer onda vidim dvije ljenguze počesto poganih jezika. Naravno da se onda osjetim loše i da si nabijem etiketu da sam loša majka jer sam ih loše odgojila. Tada dovodim u sumnju svoje odgojne metode, principe, sve što znam i osjećam i ne mogu reći da se tada osjećam dobro, jer to je jedino što znam i mogu, a rezultat u usporedbi sa drugačijim odgojem je skroz drugačiji. Kao što iz svake usporedbe dođe do osjećaja manje vrijednosti ili krivice, tako i ja dobijem svoju porciju. Ove godine sam to htjela izbjeći, pa sam unaprijed napravila neke predradnje da to spriječim. Haha, kao da se tako nešto može spriječiti, posebno kad je unutar mene postojao grč i strah da se ne desi neki eksces. Time sam ga samo brže prizvala. Desio se odmah prvi dan od strane mog mlađeg djeteta. Napravila je nešto nimalo lijepo, no preko toga se prešlo. Onda je morala napraviti nešto još gore preko čega se nije moglo preći i tada je nastalo stanje kojeg sam se bojala. Moje dijete je bilo neodgojeno, a ja loša majka. Čak to nije trebalo niti reći, sve je bilo vidljivo. Isplakala sam dušu u očaju, osmotrila se sa svih strana, nalijepila si bezbroj etiketa, no za razliku od prošle godine u kojoj je scenarij bio sličan, ovaj put nisam poduzimala nikakve akcije da ga spriječim, da kaznim dijete, da budem sudac ili da krivim bilo koga drugog osim sebe. Nisam se zbog svega osjećala nemoćno, iako nisam znala što trebam učiniti niti kako će sve završiti. Znala sam da sve to ima neki debeli razlog i da svi odgovori leže u osjećaju mog mira uprkos situaciji koja je bila sve samo ne mirna. Dozvolila sam sebi proći kroz sve svoje osjećaje koji su se javljali u meni, otplakati svoje suze i ne boriti se protiv niti jedne misli koja mi dođe. Zala sam da je to jedini put prema vlastitome miru. I mir je došao nakon 3 dana. Kako je on došao, smirila se i situacija, bez kazni, velikih govorancija, pretjeranih vanjskih manifestacija, barem sa moje strane. Ja sam prihvatila da nisam savršena majka, prihvatila sam i prekid svoje vezanosti na ideju da moram biti savršena majka, te sam prihvatila da svatko, pa i oni najmiliji mogu o meni kao majci misliti što god žele, da je to ionako samo manifestacija onoga što ja sama mislim o sebi. Ja sam krenula na godišnji sa idejom da moje dijete može napraviti ekscese, da će ga napraviti zato što nije baš najbolje odgojeno i već unaprijed sam se osjećala krivom i nesavršenom. Kako je to bio moj sadržaj, jer mi smo ono što o sebi mislimo, dobila sam i takav scenarij. Svi oko mene su mislili to što sam ja mislila o sebi i puno prije njih. Kako bi i mogli drugačije, kada sam ja samo to isijavala.
Po tko zna koji put se zakon privlačenja pokazao na djelu. Uvijek dobivamo samo ono što jesmo i ono što želimo. Tako sam i ja dobila dokaz da nisam savršena majka, a i ostvarenje želje da raskinem svoju vezanost na ideju da moram biti savršena. I kroz to sam shvatila da sam svom djetetu najsavršenija majka na svijetu, jer me ono odabralo još prije nego se začelo, jer me upravo takvu treba da dostigne svoje samoostvarenje, te da mogu biti samo onakva kakva jesam i što jesam. Ako sam unutar sebe mirna, onda ću biti najbolja, prvo sebi, pa onda i drugima. Ako sam unutar sebe nemirna, onda se u drugima ogledam onakvom kakve sam si etikete kroz taj nemir dala. I to je jedini kriterij za sve. Pa i za to kakvi smo roditelji.