Jučer mi je bio baš divan dan. Otkada sam se „ponovno rodila“ obožavam svoje rođendane, a jučerašnji je bio poseban. Prije svega zato što je bilo divno vrijeme, prava zimska sunčana idila. Nagrada od Boga. Po preporuci moje drage prijateljice rano ujutro sam otišla na jedan seminar na kojem sam se istinski i od srca nasmijala. Ponekad su ljudi toliko u nekim svojim filmovima da izgledaju smiješni i nerealni. Vjerojatno i ja tako mnogima izgledam pa mi je utoliko više bilo smiješno kada sam doživljeno povezala sa sobom. Nije lijepo prepričavati, ali vjerujem da nitko neće zamjeriti, obzirom da je vezano uz smisao priče. U jednom momentu se spomenulo uskrsnuće, na što je jedna osoba pitala vrijedi li to baš za sve mrtve. Čula sam sa strane šapat koji je zabrinuto konstatirao da to baš nije dobro jer se nekih osoba jedva riješimo pa ne bi bilo dobro da uskrsnu. Na to je druga osoba ozbiljno pitala vrijedi li to i za spaljene, na što si više nisam mogla pomoći i skoro sam se udavila od smijeha. Uopće ne ulazim u to postoji li nešto ili ne, je li istinito ili ne, to je potpuno nebitno, jer svatko u nešto vjeruje i za njega je to istina. Smiješno mi je koliko smo svi mi koji na neki način iskačemo iz ustaljenog načina razmišljanja i djelovanja, na ovaj ili onaj način, ostalim ljudima beskrajno smiješni ili u najmanju ruku čudni. Danas sam se ustvari smijala sama sebi, prisjećajući se nekih svojih izjava koje su mnogima djelovale zabrinjavajuće i smiješne. Sjetilo me to na moj prvi sat joge prije 15-tak godina na koji sam išla po nagovoru iste prijateljice sa kojom sam bila na jučerašnjem seminaru, te nam se pridružila i moja sestra. To je bio totalni urnebes, jer nam je većina vježbi bila smiješna, obzirom da se u potpunosti razlikovala svemu onom što smo dotada imale prilike vježbati. Šlag na kraju je nastao kada se pjevao om. Naš apsolutno razumski orjentirani um to nije mogao prihvatiti kao normalno i gledajući skupinu ljudi koji sjede u lotos položaju i gotovo u transu na sav glas pjevaju om je bilo nešto što se ne može lako prihvatiti kao normalno i što čvrsto prizemljenom umu djeluje kao jeftino plaćeni cirkus. Toliko smo se smijale da nas je voditeljica gotovo istjerala. Tada mi je bila nastrana, a poslije sam kod nje nastavila vježbati jogu godinama i nakon vrlo kratkog vremena sam uživala u omu jer sam se srodila sa njegovom vibracijom i značenjem koje je on imao za mene. Iako sam mislila da više nikad neću doći na jogu jer mi je bila smiješna, razumski si nisam mogla objasniti zašto sam si dala priliku otići na drugi i svaki idući sat u narednom periodu u kojem sam dolazila na jogu a nisam baš bila uvjerena da sam najnormalnija što tamo idem. Danas znam da je zov moje duše bio jači od uloge razuma i to mi daje snagu u onim momentima kad posumnjam u sve što živim, jer znam da duboko u meni živi onaj vječni dio mene koji će preuzeti kompas dok se ja opet ne povežem sama sa sobom i koji će me voditi u skladu sa mojim svjetlim putem i zadacima moje duše. U tom smislu nema potrebe za strahom niti za mislima da smo barem na trenutak na pogrešnom putu. Uvijek smo sigurni i uvijek će nas zamijeniti auto pilot kad se umorimo ili usmjerimo svoju pozornost u nekom drugom smjeru nošeni vanjskim okolnostima. Podsjećanje na tu spoznaju mi je jedan od ljepših rođendanskih poklona, stoga je seminar, upravo zbog njega, bio daleko vrijedniji, nego mi se to toga trena činilo.
Nakon seminara sam se našla sa svojim kćerkama na trgu. Simbolika tog susreta mi je bitna jer sam čekajući ih opazila svog duhovnog učitelja i bila sam u njegovom društvu kad sam spazila svoje kćerke kako mi dolaze ususret. Teško je objasniti ponos i sreću kad sam ih ugledala sa velikim buketom cvijeća. Srce mi se ispunilo ljubavlju gledajući ta dva nasmijana bića. Osjećaj ljubavi je bio ogroman, no milost i dubinu vrijednosti tog osjećaja nisam nikad osjetila tim intenzitetom kao jučer kada sam sva puna ljubavi i ponosa uputila pogled svom duhovnom učitelju i kad sam vidjela dubinu ljubavi i zahvalnosti u njegovim očima. Preplavio me takav osjećaj unutrašnje ispunjenosti i zahvalnosti da mi je tijelo podrhtavalo od apsolutne ispunjenosti nečim što se ne da opisati a najsličnije je beskraju. Hodala sam 2 m iznad zemlje prema restoranu, slušajući cvrkutanje mlađe kćerke dok mi je objašnjavala što je sve ujutro radila. Od nje sam dobila crtež u kojem opisuje jedan divan dan sa mnom, kada smo bile zajedno na moru, ona je mazila mačke, a ja sam sjedila pored nje i gledala ju. Toliko mi je toga time rekla. Ne treba od mene ništa, osim da budem pored nje. Toliko se često trudimo djeci nešto dati, a trebaju ustvari samo nas i naše prisustvo. To me dodatno ispunilo osjećajem beskraja ljubavi, iako sam mislila da više u meni nema prostora u kojem se taj osjećaj može širiti. Koji je to divan poklon bio.
U restoranu je malena skinula jaknu i imala sam što vidjeti. Starija sestra, koja brine o njezinom stylingu joj je obukla svoju bijelu košulju i to je bilo to. Dijete od 8 godina je došlo u košulji 17 godišnje djevojke koja joj je jedva pokrivala guzu. Ispod nije imala ništa osim štramplica. Bila je toliko ponosna jer joj je sestra rekla da je to super i in, pa se samo blaženo smješkala na moje čuđenje, misleći si da stara nema pojma jer je staromodna. Haha, koja je to scena bila. Ona je bila svoja i sigurna u to da je najljepša i bolila ju je briga što bilo tko o tome misli. Koje je samo znanje i sigurnost u tom malom biću, koje je svoje uprkos tome što joj izvor njezinog života i stup njezine sigurnosti (to sam kao ja) kaže da to baš i nije tako kako ona misli. Opet mi je, niti ne znajući dala poklon, pokazavši mi što znači voljeti sebe i živjeti po sebi. Ima li uopće veće sreće za jednu majku nego znati da joj je dijete sigurno, da se osjeća prihvaćeno i voljeno uprkos tome što zna da je drugačije, te da zna da ima priliku biti drugačije i kao takvo prihvaćeno.
Dan se nastavio u sličnom tonu do kraja, bilo je tu još podosta čuda i divnih situacija ispunjenih ljubavlju. Ne bih ih sada opisivala jer bi to iziskivalo previše vremena, no sama činjenica da je toga bilo u tolikoj mjeri je posebna. Još je posebnije i moćnije što sve što se dešavalo jučerašnjeg dana je dio moje namjere koju sam postavila za taj dan probudivši se ujutro. Ja sam odlučila imati dan pun ljubavi i radosti i kao takvog sam ga kreirala u svojim mislima. U toj kreaciji nisam specificirala događaje, to sam prepustila svom višem vodstvu, nego samo osjećaj duboke sreće, ljubavi i radosti. Znala sam da će mi dan biti takav, u to nisam sumnjala, međutim nisam mogla niti sanjati koliko ću ljubavi zaista osjetiti i koja će mi radost biti dana. Sve je išlo iz jasne namjere, opuštenosti, vjere i mira. Znala sam što želim, ali nisam brinula niti sumnjala hoće li se to ostvariti. I ostvarilo se, daleko snažnije nego što je moj um mogao i zamisliti. To je i normalno, jer um je alat i ograničen je u odnosu na dušu. Njegova je uloga da svojom snagom i sposobnošću nešto postavi te se povuće i timski zadatak prepusti onome koji je neograničen i vječan, koji će sa lakoćom ostvariti daleko više od onog što je um postavio kao istinsku namjeru. Taj netko je duša. Kad um i duša rade timski, sve postaje beskraj. Sretan mi rođendan.