Slabije pišem u posljednje vrijeme, čak ne da mi fali inspiracije ili vremena, nego mi se često čini da su riječi postale preslabe da opišu ono što želim reći. Kako uopće potpuno jasno opisati stanje svoje duše? Koje riječi koristiti kako bi onaj kome su riječi upućene shvatio točno što želimo reći? Ima li uopće riječi kojima se to može učiniti? I što su to riječi uopće? Riječi su simboli, a mi svi koji ih koristimo smo umjetnici koji ih nižemo ovisno o tome kako se osjećamo toga dana kada ih koristimo. Danas sam umjetnik tuge, a sutra sreće. Danas sam jedan, a sutra potpuno drugi.
Koristeći simbole nekome možemo biti toliko jasni koliko nam je sličan svijet razumijevanja i korištenja simbola. Zato svatko umjetnost tumači na drugačiji način. Zato svatko iz teksta uzme samo ono što mu treba i razumijeva ga na potpuno drugačiji način od onog drugog. Svak je od svakog drugačiji i iako svi stanovnici jednog naroda koriste slične simbole, svak ih zbog svoje različitosti tumači na različit način.
Različiti smo kao drveća u šumi. Jedno stoji pored drugog, čak vrlo blisko, ali ne možemo reći da su ista, niti ih možemo po bilo čemu usporediti. Čak ne možemo reći koje je bolje ili ljepše. Ustvari, možemo, ali iz svoje simbolike ljepote. Stoga meni može biti lijepo jedno drvo, dok je drugome to ono drugo. I tko je u pravu? Oboje. Svako iz svoje perspektive i svoje simbolike.
Ako to znamo, onda nitko nije u krivu. Niti je itko u pravu. Ustvari su svi u pravu, ali svak za sebe. Svatko iz svoje simbolike, svoga znanja i sebe samoga. U tom smislu, nema jedne istine. Međutim, ipak ima. Jer koliko god svak od svakoga bio različit, svi smo mi jedno te isto. Od iste smo gline načinjeni, iste osjećaje proživljavamo, iste misli mislimo, iste nas brige more i ista veselja imamo. Različiti su samo simboli koji ih uzrokuju i kojima ih tumačimo. Zbog tih simbola smo u stanju mrziti se i voljeti, biti u ratu i u miru. Svi mi koji smo isti, jedno, dajemo moć simbolima da nam kroje sudbinu i budu moćniji od nas koji smo ih stvorili? Je li to smisleno? Ili se smisao nalazi u besmislu.
Htjela sam reći da smo svi isti i da pišući sebi pišem i drugima. Ponekad nemam potrebu ništa reći, jer sve je jasno i kad je neizrečeno. Ponekad kao danas želim reći na besmislen način da sve je smisleno, čak i kad se čini besmislenim. Dakle, kad mi se čini besmislenim pisati, i to je smisleno. I to nečemu ili nekomu služi. Prije svega meni da vidim da je smisao sakriven u besmislu. Nisam ga tražila, a opet je došao sam. Kao i sve ostalo u životu. Što manje tražimo, više dobivamo. Zašto? Zato što se ne osjećamo izgubljeni, pa nam sve što nam treba sa lakoćom dolazi, jer zna gdje se nalazimo.
Neki dan mi je poštar ostavio potvrdu za podizanje pošiljke, ali nije naveo gdje ju mogu podići. Treba li mi uopće ta pošiljka? Odgovori mogu biti različiti. Ili mi ne treba ili moje traganje za informacijom gdje ju mogu podići govori o tome koliko mi je važno naći ono što pošiljka sadrži. Ovisi kako shvatim tu simboliku. A shvatiti je mogu na barem 2 načina. Sve je onako kako ja tumačim da je. Ja sam ta koja tumači i koja koristi simbole kako mi odgovara. Stoga, sve ovo što pišem je samo moja istina. Danas. Sutra će biti možda skroz neka druga. Što ne znači da to pišu različite osobe, već samo da to piše osoba koja svakog dana koristi drugačije simbole, ovisno o tome kako je toga dana raspoložena.