„Teško je zamisliti postojanje u kome odbijate uživati bar u jednoj jedinoj riječi odobravanja i pohvale; postojanje u kome odbijate osloniti se na nečiju ruku; postojanje u kome emocionalno ne zavisite ni od koga, tako da nitko više nema moć da vas učini sretnim ili očajnim; postojanje u kome odbijate svaku potrebu za određenom osobom ili potrebu da budete posebni za nekoga. Čak i ptice nebeske imaju gnijezda i lisice jame – vi, međutim, nećete imati gdje položiti glavu u svom putovanju kroz život.
Ako stignete do ove točke, otkrit ćete što znači vidjeti jasnim pogledom koji nije zamagljen strahom i željom i spoznat ćete što znači voljeti. Da biste stigli u tu zemlju ljubavi, morate proći kroz samrtne muke, jer voljeti nekoga znači umrijeti kao ego/osobnost i prihvatiti da ste uvijek potpuno sami.
Kako da stignete do tamo? Putem neprekidne svjesno-sti, putem beskrajnog strpljenja i suosjećanja, onakvog kakvo biste imali prema osobi npr. zavisnoj od droga.
Od velike pomoći biti će vam poduzimanje neke aktivnosti kojoj ćete se prepustiti svim svojim bićem, aktivnosti koja će vas u toj mjeri ispunjavati da vam uspjeh ili priznanja jednostavno ništa neće značiti.
Pomoći će vam i povratak prirodi. Uklonite se od gomile, otiđite negdje na planinu i stupite u nijemu komunikaciju sa drvećem i pticama, sa nebom i morem, sa oblacima i zvijezdama.“
Citat je preuzet od Antony de Mella, Meditacija ljubavi
Jučer popodne mi je trebalo malo zraka i prostora da smirim misli i otišla sam u šetnju Maksimirskom šumom. Hodala sam od kiše mekanom i gnjecavom zemljom, udisala miris šume koja se budi u proljeće, napajala oči tepihom kukurijeka, šafrana i visibaba. Prepustila sam se ljepoti prirode da me nosi, isključila misli i uživala svim svojim osjetilima. Nakon pola sata uživanja i ne razmišljanja, totalno sam se regenerirala i naprosto su mi se počela nizati rješenja svih mojih problema sa kojima sam došla u šetnju, a prvo što mi je palo napamet bila je knjiga Brune Šimleše „Škola života“ koju sam pročitala prije nekoliko dana i pod čijim sam još dojmom.
Bruno kaže da ukoliko nešto želimo trebamo napraviti svoj CV u odnosu na to što želimo, tako da u njega napišemo što mi tome što želimo možemo ponuditi, koje mi karakteristike posjedujemo kojima ćemo do željenog cilja lakše doći. Dakle, ako želimo savršeni posao iz snova ne trebamo se baviti traženjem firme ili poslodavca, nego isključivo sobom. Drugim riječima, trebamo sjesti i napisati što smo spremni dati svom poslodavcu, koliko sati tjedno želimo raditi, koliko želimo biti involvirani u posao, koji stupanj odgovornosti smo spremni prihvatiti, koje su naše vještine, koja nam je vizija za budućnost, koja su naša znanja, u čemu smo izvrsni, u čemu imamo potencijala ako uložimo malo dodatnog napora, vidimo li sebe u tom poslu dugoročno ili kratkoročno, je li to posao koji kada radimo vrijeme leti i čini nam se da nam ga nikad nije dosta, koje rezultate možemo ponuditi firmi, kakve međuljudske odnose možemo graditi sa kolegama i nadređenima, koje su naše mane na kojima smo spremni raditi, što želimo naučiti, u čemu se usavršavati, koliku plaću sebi možemo zaraditi sa lakoćom, kakav život sebi želimo osigurati kroz takav posao, koliko slobodnog vremena ćemo ostaviti za sebe,….
Možda se iznenadimo kada napravimo takav osobni CV za svoje potrebe, jer će iskrsnuti da smo se potpuno pogrešno doživljavali, da smo odlučili svoju poslovnu karijeru usmjeriti u pravcu koji uopće nije u skladu sa našim željama i sposobnostima, da imamo pogrešnu sliku o sebi,… No, što je najvažnije, vidjeti ćemo sebe kao potencijal kojeg bi svatko želio zaposliti, a kada se dovedemo u to emocionalno stanje, kada ćemo to osjećati svakim dijelom svog bića, tada će nam posao doći jednostavno i lako.
To je naprosto novi pogled na sebe, iz potpuno nove perspektive, jer nećemo se više gledati kao žrtvu koja treba imati sreće da bi našla novi posao i koja mora nekome dokazati da ima sposobnosti ili trpiti nešto što ne želi zato što je svjesna da zbog recesije mora šutiti i trpiti, nego ćemo biti upravljači svoje poslovne sudbine, osjećati ćemo se moćno, sposobno, poželjno, vidjeti ćemo u svemu priliku i što je najvažnije biti ćemo otvoreni za najnevjerojatnije prilike i mogućnosti.
I tako je to u svemu, do svega dolazimo jednostavno i lako kada znamo sa čime raspolažemo i kada se pitamo što mi toj nekoj situaciji ili osobi možemo dati, a ne što od njega možemo dobiti. Npr. ako želimo savršenu srodnu dušu, ne trebamo pisati koje bi karakteristike ona trebala imati, nego trebamo iskreno sebi napisati što mi možemo i želimo dati našem partneru, čime ga možemo usrećiti, podržati,….
Promjenom percepcije mijenjamo svoju stvarnost. A promjena ovisi o nama samima.