Kopiram vrlo zanimljiv tekst o tome kako osjećaji utječu na našu fiziologiju i izazivaju bolesti i poremećaje u tijelu:
LJUTNJA, TUGA, STRAH, BRIGA, POHLEPA
To nismo mi izmislili već to tisućama godina tvrde tradicionalne medicine, jedino mi na zapadu, radije vjerujemo da bolest dolazi izvana, da doleti sa bakterijama, na krilima ptica ili je genetski naslijedimo. Takvo shvaćanje opravdava našu pasivnost jer ako vjerujemo da su uzroci izvana, onda je i odgovornost izvana.
Ako kažemo da nas osjećaji truju, onda to nije samo pjesničko izražavanje. Ne vjerujete? Pogledajmo kako osjećaji utiču na pojedine organe pa ćete, možda, lakše shvatiti kako su tijesno povezani sa trovanjem tijela.
Kad smo ljuti, dolazi do zastoja u radu jetre. Odatle potiče izraz „Ide mi na jetru ili ždere mi jetru”. Zašto za nešto što nas ljuti, ne kažemo da nam oštećuje bubrege ili pluća? Očigledno viševjekovna prirodna mudrost zna isto što zna tradicionalna kineska medicina. Istina je uvijek jedna, bez obzira na to da li ste Evropljanin, Indijac ili Kinez. Osjećaj ljutnje onemogućava normalan rad jetre koja je izuzetno značajna za čišćenje naše krvi. Ako je jetra blokirana ljutnjom, otrovani smo!
Slično se događa kada osjećaj žalosti (tuge) sabotira ispravan rad naših pluća -drugog organa zaduženog za detoksikaciju. Kako dišete kad ste tužni? Da li duboko i opušteno? Prije bi se moglo reći da tada dišete kao riba – plitko i u grču. Zato nije slučajno što kažemo da „nas je spopala i stisla tuga” ili da osjećamo da nas „tuga guši”. Tuga neposredno utiče na disanje i debelo crijevo i zato, tada dišemo plitko i imamo teškoće s probavom – zatvor. Posljedica jednog i drugog je da se u tijelu zadržavaju otrovi koje nismo izbacili disanjem ili stolicom. Krv ne dobiva dovoljno kisika i u njoj se zadržava previše ugljičnog dioksida. To nas zakiseljava i sprječava prijenos određenih hranljivih materija i, u krajnjem slučaju, čak tjera neke stanice da se prilagode djelovanju bez kisika (tako nastaju stanice raka).
I treći organ za detoksikaciju, bubrezi, su pod jakim utjecajem osjećaja. Bubrezi i mokraćni mjehur najviše su pod utjecajem straha. Poznajete izjave da se netko „smrznuo od straha” ili „problijedio od straha”? To se događa kada se bubrezi, od straha, odjednom skvrče i dođe do zastoja u filtriranju i čišćenju krvi. Posljedica toga je poremećaj cirkulacije zbog čega su nam ledene ruke i noge. Ako strah traje duže vremena, posljedice su utoliko teže. Bubrezi kontroliraju i mišiće koji stežu vrat mokraćnog mjehura i čmara. Ako su blokirani od straha, dolazi do njihovog popuštanja i nemogućnosti kontrole sfinktera (mišića stezača) i ispuštanja stolice i mokraće. Odatle izrazi da se neko „us… od straha ili „upiš… od straha”.
Brige nas truju neposredno. Ti osjećaji pogađaju, prvenstveno, našu probavu-želudac, slezenu i gušteraču. Često se čuje da netko ima „grčeve od brige”. Činjenica je da su tada probavni organi u grču i ne mogu obaviti svoj zadatak. Zato i najkvalitetnija hrana može postati u tijelu otrov jer se neispravno prerađuje a počinje i vrenje u probavnom sustavu i zaostajanje hrane u zgrčenim organima. Zato umjesto dobro sažvakane, sa kiselinom i enzimima obrađene hrane u naše crijevo dolazi poluprobavljena hrana koja predstavlja odličnu podlogu za patogene organizme i njihove otpadne proizvode koji nas ubrzano truju.
A šta je sa pohlepom? Otrovnost pohlepe osjećamo u svakodnevnim događajima, kako kod nas, tako i drugdje u svijetu. Za pohlepne ljude kažemo da su „tvrdog srca” i to je podosta točan opis.
Pohlepa pogađa srce i tanko crijevo. Želja za sve većim i većim bogatstvom očituje se aritmijama i nepravilnostima rada srca. Pohlepa uspješno stvara i sve ostale, već spomenute, osjećaje. Tko živi u stalnom strahu da bi mu mogli nešto oduzeti, da će propasti, ili se opterećuje time kako bi mogao steći još više, veoma brzo počne doživljavati i druge spomenute osjećaje.
Da li vam je sada jasnije zašto kažemo da je spomenutih pet otrova osnova za većinu bolesti koje danas poznajemo? Kada se stalno ponavljaju i neprekidno pogađaju određene organe, stvaraju slabu točku (kako kažemo u medicini „locus minoris”) koja je,onda, prijemčivija i za druge, materijalno opipljivije teškoće sa organima. Tako se kod „vječito tužnih” javljaju kronične teškoće disanja (astma, bronhitisi), kod „vječito zabrinutih” teškoće probave, „uvijek ljutih i razočaranih” teškoće sa jetrom, kod „stalno uplašenih” sijeda kosa, teškoće organa za reprodukciju, teškoće cirkulacije i upale mokraćnih organa itd.