Starija kćerka aktivno trenira i jaše. Padovi sa konja su neminovnost. Pala je prije mjesec i pol, odmirovala nekoliko dana i nastavila dalje. Pala je ponovno i u subotu, no nije mogla ustati. U bolnici su rekli da je napukla sjedna kost, međutim da je izvorni lom bio prije mjesec i pol, a sada se napuknuće desilo na istom mjestu. Dakle, prehodala je lom. Uputa za oporavak je samo mirovanje.
Obzirom da ide u gimnaziju, dulje mirovanje je out of question za nju. Iako je nevjerni Toma, ipak je odlučila otići do mojeg „čarali-barali“ doktora koji se, između ostalog, bavi namještanjem kralježnice.
Bile smo jučer. Jedva se dovukla na štakama, nogu nije mogla niti ispružiti, a kamoli stati na nju. Nije to klasični doktor, to je netko tko radi nešto što mu je Bog dao i to ne pripisuje sebi, nego Bogu. Pogledao je moju kćerku, stavio joj ruku na jednu točku na leđima i držao joj drugu ruku u blizinu noge 3 minute. Usput smo pričali, a on je govorio mojoj kćerki gdje u tijelu osjeća promjene. Ona je samo potvrđivala. Nakon 3 minute joj je rekao da hoda. I hodala je. Bez štaka, na punom stopalu. Boljelo ju je, ali je hodala.
Sjela je preko puta njega, gledao ju je, slao joj energiju i ona je govorila što osjeća. U jednom momentu je rekao da su blokade riješene i tek ju je tada krenuo tretirati rukama. Tretman je trajao jedan sat, nakon njega je obnovljena. Kada ju je tata vidio, a on je nevjerni Toma broj 1.000.000 ostao je zaprepašten. Ona kaže da joj je teško vjerovati iako je sve vidjela, osjetila i prisustvovala svemu. Kaže da čovjek zrači nevjerojatnim mirom. Kada sam to pričala, nitko mi nije vjerovao, teško je ljudima prepričati čuda, u njih se čovjek mora sam uvjeriti.
Nije ovaj čovjek čudo, nego vjeruje i ljubav je. Kroz njega djeluje ljubav, on zna sa kostima i tijelom, razumije se u energije, blokade i koštani i mišićni sustav, ali prije svega vjeruje i osjeća Boga. Isus na djelu. Svi to možemo, svatko u svojoj domeni. Svatko je u nečemu najbolji, jedino što mi u to ne vjerujemo. Zaboravili smo vjerovati u čuda, a ona su čitavo vrijeme tu, pored nas.
Meni je drago što im svakodnevno svjedočim. Ovome jučer sam isto svjedočila i iako sve znam, svemu se prepuštam, sve više vjerujem, ipak i ja još uvijek sumnjam.
Koliko nam zaista treba da počnemo vjerovati? I hoćemo li ikada čitavim bićem? Da li idem samo po to iskustvo potpune vjere? Toliko je pitanja, samo je jedan odgovor, a njega uporno odbijamo sa sigurnošću čuti. Svi smo nevjerni Tome. I ja.