Jučer sam pisala o tome kako sam uspjela „ugasiti“ Etnu u sebi koja je godinama tinjala i ovo ljeto konačno eruptirala. Iako sam svim mogućim znanjima i tehnikama htjela ispočetka prikriti tinjanje, a onda kad sam vidjela da je to nemoguće, barem spriječiti erupciju, duboki izvor unutar mene mi je još jednom dao pouku da ne možemo spriječiti niti zadržati postojeća stanja, ako ona nisu dobra za nas. Ako nećemo milom, onda se situacije dešavaju silom. Odabir je na nama.
Neposredno prije nego sam krenula u rješavanje te situacije izvukla sam kartu Osho zen tarota „letting go“. Na karti je nacrtan lotosov cvijet sa kojeg kapljica vode pada u vodu u kojoj se cvijet nalazi. Kapljica iz jednog stanja i oblika prelazi u drugi, nošena gravitacijom. Kada je nešto zrelo za promjenu i otpuštanje, tada će se to neminovno desiti, prije ili kasnije. Na kartu sam bila zaboravila, sjetila sam je se tek kasnije kad je sve već bilo gotovo. Karta je samo jedan od načina kako dublje doprijeti do sebe. Tada kad sam ju otvorila nisam htjela srcem shvatiti značenje, nije mi se dopalo, odmahnula sam rukom i zaboravila na kartu. Haha, sad kad je sve prošlo, lako se smijati i sjetiti se onog što sam znala i prije nego sam krenula, samo tada nisam imala hrabrosti u to gledati. Kao da se mogu kao noj skrivati u pijesku.
U proteklih 2 tjedna čitava grupa je 2 puta dnevno otvarala karte. Sa njima smo počinjali i završavali dan. Gotovo nikad nisu pogriješile, a zanimljivo je da smo svakog dana otvarali slične karte, što govori u prilog tome da smo svi bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, da smo trebali upoznati jedni druge jer smo došli sa sličnim problemima i namjerama. Moćno.
Moje karte su se uglavnom odnosile na otpuštanje kontrole uma, barem prvih dana. Kasnije su govorile o transformaciji, a bilo je i dana kada mi se potrefila karta majstora. Poslovica kaže da se po jutru dan poznaje, no na mjestima gdje se čovjek intenzivno bavi sobom je ta izreka samo djelomično točna, jer tijekom dana otpuštamo ono što ujutro primijetimo. Tako su obično i karte pokazivale. Ujutro kontrola uma, navečer majstor. Vau, koja je to samo sreća bila.
Jednog dana radili smo meditaciju na obilje. Učiteljica nam je rekla da siromašan čovjek ne može biti depresivan, jer za to nema vremena, mora se brinuti o egzistenciji. Prvo se trebaju riješiti materijalne stvari da bi se čovjek mogao baviti emocijama. Slobodnim prolaskom kroz emocije ulazimo u duhovnost. Čuvši to znala sam gdje se nalazim u ovom trenutku svog života. Rješavam 4. čakru, igram se sa propuštanjem svojih emocija. Da, igram se, učim se potpuno i uvijek staviti u ulogu promatrača, ne nalijepiti se niti na jednu emociju, nego svaku tretirati ravnopravno, svaku promatrati kao da nije dio mene. Da bi se to moglo, prvo se moraju iskusiti sve emocije da bismo znali sa čime imamo posla i što promatramo. Tu sam fazu odradila, jer sve sam češće u ulozi promatrača. Ja sam postala ta koja gleda svoj grč, svoju tugu, svoj bijes, svoju ljubav, …. Još se ponekad nalijepim na pokoju od njih, ali to je samo zato što sam još u fazi vježbanja, pripremam se za narednu fazu, fazu duhovnosti, u kojoj ću čistog uma i mirnog srca moći komunicirati sa vanjskim svijetom. Zasada sam uglavnom samo u meditacijama u tom stanju zena, no zna mi se zalomiti s vremena na vrijeme da budem u miru i iz čista mira, haha. Ljudi obično za mene kažu da sam smirena i da zračim blagom snagom. Možda jesam izvana, no unutra još počesto znam osjetiti nemir. Istina je da ga sada brzo uočim i time i brzo rješavam, no još uvijek je on tu i igra se sa mnom. Došla sam u fazu da mi je on prijatelj, jer mi govori puno toga o meni samoj na brutalno iskren način.
Da se vratim na meditaciju obilja. Trebali smo zamisliti sve što bismo htjeli imati kada novac ne bi bio problem. Pustila sam svom umu da mi donosi obilje, međutim shvatila sam da me ne vesele slapovi novaca koji su dolazili u moj život, da nisam ništa sretnija zato što imam ogromnu kuću i putujem svijetom,… ustvari, shvatila sam da već imam obilje, da već imam sve što želim imati. Zadovoljna sam, moja je duša pjevala da je zadovoljna. I vidi sad paradoksa, na kraju meditacije sam bila nezadovoljna jer nisam ništa željela, bilo mi je dovoljno sve što imam. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim divotu poruke koju sam dobila, da sve što sam ikad željela imam i da su sve moje frustracije koje se rađaju iz osjećaja da nešto nemam samo projekcije, jer ja to ustvari niti ne trebam. Sada. Da trebam, imala bih. Tog trena sam osjetila val olakšanja, jer iz dubine duše sam osjetila da živim u filmu „stoliću, prostri se“, sa lakoćom u svoj život privlačim sve što želim. Doduše, često nisam svjesna da je to tako, jer često imam ispred sebe krivu sliku onoga što želim. Često umjesto istine moje duše ispred mene bude projekcija mog uma. Tu večer sam izvukla kartu obilja. Ha, koja moć.
Vezano uz obilje, dobili smo i znanje iz feng shuia. Možda nekome pomogne, vrijedi probati.
Feng shui kaže da je u dnevnim ili spavaćim prostorima potrebno uraditi slijedeće da bismo sa lakoćom privukli obilje (sve što želimo) u svoj život:
- u lijevi donji ugao ili dio sobe staviti sve račune koje trebamo platiti i uz njih kvarcni kamen da ih plaćamo sa lakoćom.
- u lijevi gornji ugao ili dio sobe staviti nešto sitnih novaca i priznanica za dobiveni ili zarađeni novac. Dobro je tamo ostaviti plaću da prenoći prije nego je počnemo trošiti.
- U desni gornji ugao ili dio sobe stavimo nešto što nas podsjeća na prijateljstvo i putovanja. Kod mene je tamo, a da i nisam znala za feng shui i njegova pravila, sjedeća garnitura na kojoj uživam pričajući sa svojim prijateljima.
- U desni donji ugao ili dio sobe ide nešto vezano uz djecu. Kod mene su tamo slike, opet spontano.
- Preko puta ulaza, tamo gdje nam pada pogled, stavljamo nešto što nas asocira na posao putem kojeg zarađujemo ili mislimo zarađivati za život.
Tko voli, nek izvoli. Možda upali. Ustvari, sigurno hoće ako u to vjerujemo.