Ovaj sam vikend na konstelacijskom modulu čula rečenicu, koja mi se duboko usjekle i želim podijeliti svoje promišljanje o njoj.
Bert Hellinger, otac konstelacija, je rekao da je većina pretilih ljudi “progutala” svoju majku.
Naravno da ju nisu pojeli i progutali, jer je to simbolika, što vjerujem da svi znate, ali za svaki slučaj sam imala potrebu dodati ovu opasku, da netko ne shvati doslovno.
Kroz svoj osobni rad na sebi, te kroz sve sisteme obrazovanja koje sam prošla, kao i kroz terapeutski rad sa tisućama drugih ljudi, iskustvo mi je pokazalo da 99% naših izazova u životu dolazi kroz naše odrastanje i uglavnom su vezani uz odnos sa roditeljima , posebice s majkom.
Nikako ne bih voljela da pomislite da je majka kriva, jer to ne želim reći, niti to mislim.
Mislim da je majka izuzetno važna za odrastanje svakog bića, jer smo sa njom povezani na svima razinama postojanja, kao što je i ona sa nama, nevezano za situacije i okolnosti.
Majka koja je dobro sama sa sobom, koja ima svoje sigurno i uvaženo mjesto u obitelji, koja je u ljubavi prema svojem životu, koja ima skladan partnerski odnos, koja je zaljubljena u život, te je otvorila prostor u svom životu da sa puno ljubavi donese na svijet jedno novo biće i da mu se posveti sa puno radosti, ljubavi, pažnje i strpljenja je najbolji resurs koji je dijete moglo dobiti da sa njime krene u život.
Nisu majke krive što to najčešće nije bilo ili nije tako, nego i one nisu bile namirene.
Majke su heroji, jer su unatoč tome što nisu bile namirene dale od sebe najviše što su mogle i znale. Često to nije bilo dovoljno, ali je bio njihov maksimum i to je jedino važno i bitno.
Ne živimo u idealnom svijetu, nego u onom koji smo zatekli. Svijet koji smo zatekli, koliko god čudno zvuči, je naša odgovornost, jer smo ga takvog ostavili odlaskom iz naših ranijih inkarnacija.
Smrt nije kraj.
Kad umremo, umire tijelo, ali energija koja smo bili ne umire, nego pronalazi svoje mjesto u tijelu nekog novog bića koje se rađa. Takvo biće pronalazi majku koja je najbolja za njegov put duše i koja će mu dati upravo ono što mu je potrebno da se razvija kao svijest do svog punog potencijala, koji će se dogoditi tko zna u kojoj inkarnaciji. Između ostalog i iz tog razloga su majke heroji, jer su nam omogućile novi život i novo iskustvo, te smo baš zahvaljujući njima danas živi.
Naša je odgovornost da kreiramo idealan svijet ili zlatno doba.
To znači da sve ono što nije bilo dovoljno, što je nedostajalo ili za čime još posežemo ili zamjeramo našim roditeljima, a posebno majkama, pronađemo i razvijemo unutar sebe.
Prvi korak za to je oprostiti majkama sve i prestati posezati za njima.
Između ostalog, u kontekstu pretilosti i “gutanja” majki, to znači sve ono što nije bila ljubav kroz njih i u njima, otopiti ili izbaciti iz sebe. Odvojiti se od majke da bismo je jasno vidjeli, da bismo spoznali okolnosti njezinog života, da bismo osjetili suosjećanje, ljubav, istinsku povezanost, je ogroman dar koji darujemo i njoj i sebi, ali i svom životu.
Tek kad prestane identifikacija sa majkom ili otpor svakoj identifikaciji sa njom, kad ona dobije svoje mjesto u našem životu, koje nije u nama, nego tamo gdje istinski pripada, tek tada možemo slobodno kročiti svojim životom i činiti odabire koji ne dolaze iz tijela boli, nego tijela svjesnosti.
I otac tu ima svoju ulogu i za mnoge je ona itekako značajna, te ponekad čak i značajnija nego sa majkom, ali u najčešćem broju slučajeva, teme sa ocem se otvaraju nakon tema sa majkom, što naravno ne možemo generalizirati.
Naše je da prestanemo posezati za roditeljima u smislu potrebitosti ili odbijanja, nego da prema njima i njihovoj sudbini osjetimo duboko poštovanje i prihvaćanje, što je temelj istinske ljubavi u tom najdubljem mogućem odnosu iz kojeg proizlaze svi ostali naši odnosi.
Stvarati odgovorno i iscijeljeno društvo znati shvatiti ulogu žene i majke.
Kad se ženama omogući da postanu zrele i iscijeljene žene, a ne ranjene djevojčice koje trče svijetom u potrazi za suprugom i djecom ili bile čime drugim ili trećim, što će popuniti prazninu i rane koje je ostavio odnos sa roditeljima, tek tada će u društvu krenuti sve na bolje.
Tražiti od žene da bude i da radi kao muškarac, da nema vremena za svoje potrebe i razvoj svoje intuicije, da ostavlja malenu djecu drugima na čuvanje dok se bori za preživljavanje, znači degradirati društvo, jer takvim pristupom ne podižemo samostalne i samosvjesne ljude nego one koji “proždiru” svoje roditelje i hodaju svijetom ranjeni tražeći u svemu melem za bol za koju čak nisu niti svjesni odakle dolazi i koji joj je stvarni razlog.
Moje je iskustvo da ne možemo voljeti niti sebe, niti svoj život, dok istinski i najdublje ne zavolimo svoje roditelje na zreo i svjestan način.
Duboka je ovo tema i naravno da ovaj tekst niti približno ne može dočarati kompleksnost i slojevitost ove teme, stoga molim da ga tako i čitate. On je samo otvaranje jedne teme koja je društveno izuzetno važna i koja se može razgranati u beskonačan broj smjerova.
Kakva su vaša iskustva po pitanju ove teme?