Život je fenomenalan i uvijek nađe načina da nas iznenadi. Jučer sam pisala o Siciliji i Etni i jutros sam se po tko zna koji put uvjerila kako smo svi umreženi i povezani. Obično petkom ujutro pijemo tursku kavu i jedna kolegica koja se kuži u gatanje pogleda što šalica kaže. Ona ne čita moj blog niti sam joj pričala o Etni, međutim kad je uzela šalicu iz ruke iz nje je ispala gomila soca. Rekla mi je, vau, vidi draga koliko ti briga otpada. Pogledala je u šalicu i rekla da je gotovo prazna te da u njoj vidi VULKAN koji je izbacio lavu, sada se iz njega lagano puši ali to je smiraj, vulkan više ne eruptira, samo se hladi. Slušala sam ju i mislila da se šali, da ima ispred sebe moj tekst i čita iz njega. Pitala sam ju otkuda joj ta asocijacija i ona mi je samo pružila šalicu, a kad unutra stvarno vulkan. Pomalo bi bilo scarry, da ne znam da život tako funkcionira.
Jutros razmišljam o tome kako bih se trebala aktivirati oko reikija, no zbog trenutnih aktivnosti nemam previše vremena prije jeseni. Maloprije dobijem poziv u kojem me čovjek pita za reiki inicijaciju ujesen. Potpuno je nepoznat, zove iz Metkovića. Ja sam minutu prije razmišljala o Metkoviću, jer tamo imamo jednog putnika kojemu sam trebala prenijeti neku informaciju.
Taman krenem pisati mail jednoj osobi, kad tog trena primim njezin mail.
Poželim riješiti neki poslovni problem koji sam odgađala danima jer mi se činio nerješiv, te se istog trena desi situacija da je osoba koja mi je u tome bila objektivna prepreka sama došla do toga da ponudi suradnju i riješi problem.
Ima toga još, mogla bih nabrajati do sutra, no nema smisla. Smisao je u tome da se sve dešava lako kad smo opušteni i ne sumnjamo, kad nismo u mislima daleko, nego smo potpuno uronjeni u sadašnji trenutak.
Jučer sam do kraja spoznala da u sebi nosim mržnju, priznala sam to ne samo sebi, nego svima vama koji me čitate. Vjerujte, nije to lako, čovjek se osjeća kao da gol stoji u centru ogromnog ureda u kojem u njega sa gnušanjem bulji gomila poslovnjaka.
Moja draga prijateljica, žena duboko uronjena u sebe, koju sam zamolila za savjet kako sve to lakše odraditi, napisala mi je slijedeće:
“Napokon najveće smeće ide van, super, pusti neka ide, bjesni, ili još bolje: uzmi komad papira I napiši mu sve te uvrede. Na moru, viči na njega (makni se od drugih I reci mu sve što bi). Uglavnom, IZBACI SMEĆE VAN I pusti vodu, tj. nakon svake sesija izbacivanja diši, šetaj, odahni. Ali super je to da napokon izlazi. Gle, “…jer je život I svetlo I tama…. Nema cjelovitosti bez integriranja mraka. A to znači mržnje, bijesa, slabosti…. To je normalno.
TAKVO JE VRIJEME SAD, BO, TAKVO JE VRIJEME, I to je BLAGOSLOV jer NAPOKON SVE IDE U ČIŠĆENJE….. “
Taj odgovor sam dobila jutros, nakon što sam se i sama sjetila kako se to radi. Kada se radi o nama, uvijek zaboravimo sva znanja koja imamo i to samo zato što smo duboko emocionalno upleteni. Kada je netko drugi u toj situaciji, jako dobro znamo što bi bilo najbolje za njega. Poanta je u tome, da uvijek imamo u sebi sva znanja koja su nam potrebna, da odgovor na pitanje znamo, jer ga u protivnom ne bi niti postavili. Tako sam i ja znala da imam odgovor, a dobila sam ga odmah nakon što sam postavila pitanje.
Iako nisam niti disala, niti bilo što uradila da bih bila dobro, već sama dijagnostika me dovela u stanje mira, a to stanje mira je počelo kreirati „čuda” u mom životu, opet je sve protočno i ide lako gdjegod da se okrenem. Nije li to predivno?
Evo i malo Etne za kraj.
