To je pitanje koje si trebamo postaviti kada želimo pobjeći glavom bez obzira iz životne situacije u kojoj osjećamo da više ne možemo izdržati. Obično kad osjetimo da više ne možemo jedino što želimo je pobjeći te poduzimamo sve što je u našoj moći (i nemoći) da to i ostvarimo. Sve naše misli i djela tada u panici fokusiramo na traženje izlaza za opasnost. Osjećamo se kao žrtve okolnosti, ali još uvijek u nama ima dovoljno volje i snage za životom i svu smo je usmjerili na bježanje. To me podsjeća na krdo antilopa koje bježe od lavova.
U tom bijegu se spašavaju samo brze i snažne ili one koje imaju sreću. One slabije sreće, bolesnije ili sporije završavaju kao hrana lovcima i moćnicima. Koja je razlika između antilope koja preživi i one koja završi svoj život na pladnju lava? Da bih si odgovorila na to pitanje moram se pitati je li uopće moguće da antilope uopće ne završe kao hrane lavovima ili je to prirodni zakon protiv kojeg se ne može? Svojim ograničenim umom mislim da je prirodni zakon jer nam je usađeno u svijesti da je netko žrtva, a drugi lovac i uopće više ne razmišljamo o tome je li to uistinu prirodno? Možda, kažem samo možda, i životinje, kao i poneki vrlo osviješteni ljudi, mogu bez hrane. Možda, zaista možda, svi možemo živjeti na prani, na izvoru svoje životne energije, bez hrane i bez vode. To ću ostaviti nekoj višoj svijesti jer moja još nije dovoljno visoko da bi u to vjerovala, ali ostavljam mogućnost da je to jedna od opcija. Kako god, trenutno je u našim svijestima usađena činjenica da je netko bolji, jači, moćniji, sposobniji, dok je onaj drugi slabiji, nesposobniji, rođen da bude žrtva okolnosti i hrana (fizička ili duševna) onima jačima. Sve dok tako mislimo, to je naša realnost i tako će nam i biti. Tako smo i podijeljeni u materijalnoj stvarnosti. Onaj tko se osjeća moćnim obično je sposoban, bogat, dominantan, uspješan, autoritativan,… dok onaj tko u sebi nosi osjećaj nemoći živi kao žrtva raznoraznih okolnosti. Neću sada govoriti o tome što je uistinu moć, jer ona sigurno nije u ovome što sam gore navela. Pišem o moći koju smo usvojili kao moć uvjetovani svijetom i okruženjem u kojem živimo, a ona se manifestira kroz uspješnost u određenim ili svim sferama života.
Takvi uspješni ljudi koji su uspješni po mjeri suvremenog čovjeka svoj osjećaj moći grade na temelju svega mjerljivoga što su ostvarili. Nebitno je li to poslovni imperij, znanstvena karijera, uspješan brak ili nešto peto. Činjenica je da nam svima trebaju opipljive stvari kroz koje možemo sami sebi reći da smo moćni. Obzirom da su te stvari potvrda naše moći, za njih se vežemo ili se sa njima u potpunosti identificiramo. Tu je točka u kojoj smo moć izgubili, ali toga nismo svjesni. Ustvari, nismo nikada niti bili potpuno svjesni, jer smo moć nazvali nečim što joj nije pravo ime i tražili je na krivom mjestu. Odmah na početku smo bili u iluziji, zato što smo bili ne-svjesni. Zrno iluzije se iz dana u dan pretvaralo u lavinu. Ima to svog dubokog smisla, nije bez veze. Naime, zrno nismo primijetili i uzgajali smo ga sa ljubavlju jer nam je činilo zadovoljstvo gledati ga kako raste. Toliko smo uživali u njegovom rastu, da smo od toga postali ovisni i nije nam više bilo dosta, postajali smo nervozni ako bi primijetili da zrno ne raste dinamikom kojom smo željeli ili mislili da treba rasti. Previdjeli smo da se to zrno pretvorilo u ogromnu naslagu nečega što je postalo toliko veliko da je prijetila opasnost za urušavanjem. Slijepi od potrebe da nahranimo svoj osjećaj moći, nismo opažali opasnost i jednog dana smo se jako iznenadili kad smo vidjeli da se lavina počela urušavati. Kad smo to primijetili, uprli smo sve snage da ju zaustavimo, jer kako dozvoliti da se obruši sve ono što nam daje osjećaj moći i važnosti. Upirali smo svim snagama, zatražili za pomoć sa svih strana, oglasili smo uzbunu, angažirali sve moguće resurse da spriječimo katastrofu, ali NE, ništa ju nije moglo zaustaviti, naprosto se sve urušilo i srušilo. Stajali smo nemoćni, jadni i sami na ruševinama naše moći i plakali kao djeca, osjećali se nemoćnima i kao žrtve okolnosti. Nekadašnji moćnik je izgubivši simbole svoje moći kao najveći nemoćnik zdvajao nad ruševinama svog imperija moći.
Da, to se dešava kada moć zovemo krivim imenom. U tom slučaju postoji velika opasnost da ju izgubimo nepovratno i da svjedočimo kako je to osjećati se jadno i nemoćno. U tom slučaju mnogi potonu i ne iskoriste priliku da iz ne-svjesnog stanja pređu u svjesno. Ali, to su mnogi, kao što je i mnogo antilopa. To su žrtve koje su jedan dio života živjele u iluziji da su moćne, ali rušenjem iluzija su se vratile na početak, ne-svjesno stanje. Svrha svake iluzije je da prije ili kasnije nestane. Nema šanse da traje vječno, jer je to protivno njezinoj prirodi. Ona je kao najotrovnija zmija lažljivica, počne se uvijati oko nas kao umiljato dijete, a kad se opustimo i povjerujemo joj, ugrize nas i odgmiže siktajući.
Ima onih koji trenutak rušenja iluzija otplaču i u jednom momentu otaru suze, pogledaju u ruševine, osjete njihov miris smrti i truleža i shvate prirodu staklenih nogu iluzija. Tada se desi klik u kojem je najednom sve jasno. To što se nalazi ispred naših nogu srušeno i uništeno nije moć, jer da je, ne bi sada bilo uništeno. Takvi vide da moć nije odvojena od nas samih, da ju nikada ne možemo gledati očima, nego osjećati u srcu. Kao u Alisi u zemlji čudesa, limeni lav je postao pravi kada je osvijestio da je moć u srcu. Sve dok je mislio drugačije, bio je samo limeni lav sa čežnjom da postane pravi.
Svi mi koji tražimo moć izvan sebe smo limeni lavovi i antilope. Nebitno jesmo li antilope žrtve ili antilope koje preživljavaju, jer jednog dana će i ona snažna izgubiti svoju snagu i završiti u raljama lava. Antilope su ne-svjesne i uopće im ne pada napamet da svrha života nije završiti u raljama lava, nego živjeti život slobodno i sretno, bez straha i stalnog nagona za bijegom od opasnosti. Kakav je to život kad stalno moramo bježati ili se braniti? To nije život, to je patnja koju ne možemo i ne znamo prekinuti jer nas je strah da bi prekidanjem moglo biti još i gore. Stah od nepostojanja je toliko jak da radije postojimo jadni kakvi se često osjećamo i borimo se svim snagama da kao takvi preživimo.Kao da onaj koji je može ne postojati?!
Da se vratim na početno pitanje, kamo dođem kad od onog što me muči odem? Nikud. Čim mislim da me nešto muči, u iluziji sam i čim krenem rješavati tu iluziju samo se u nju uvlačim sve dok se ona toliko ne poveća da će urušiti sama sebe i opet ću se naći na početku. Ustvari, bolji je odgovor na pitanje, DOĐEM NA POČETAK. Ili, još bolje, DOĐEM K SEBI.
Sada dolazimo na drugo pitanje, a to je TKO SAM TO JA? Ja nije Bojana. To nije moje tijelo, moj datum rođenja, ulica u kojoj živim, moje majčinstvo, posao koji radim, …. Ne, to nije Bojana. Bojana je samo ime koje mi je netko dao i slika koju sam stvorila o sebi. Ja sam onaj koji stoji iza te slike i strpljivo čeka da da se um koji Bojana ima smiri i da konačno shvati da je slika lažna i da ne postoji. Kada se veo iluzije ili slika makne, tada JA vidim SEBE. Između mene koja mislim da jesam i mene koja zaista jesam, više nema iluzija, nego JA GLEDAM SEBE. To je osviještavanje moći, to je beskonačnost i spajanje sa izvorom svega što jest, to je božanstveni trenutak i ništa ga ničim ne može platiti.
Zbog tog trenutka sve iluzije i njihovo rušenje imaju smisla. Zbog tog trenutka niti jedna sekunda osjećaja moći ili nemoći nije uzalud potrošeno vrijeme, nego beskrajna milost da kroz svijet dualnosti spoznamo da dualnosti nema i da sam uvijek ono što jesam, jedno iz kojeg sve potječe. Jedno se moralo razdvojiti na dvoje, da bi shvatilo da samo jedno može biti. Dualnost postoji samo da shvatimo da ne postoji. Bog je jedan. Čovjek je jedan. Bog se ogledava kroz nas ljude, a mi ljudi se ogledavamo kroz pojavni svijet u kojem živimo. Sve to ima samo jednu svrhu, da vidimo da ono u čemu se ogledavamo nismo mi i da to što smo mi nikad ne možemo vidjeti golim očima. To što smo mi se vidi i osjeća samo u srcu. Zato jedino mjesto gdje je moć je srce. Slušajmo njega i budimo ono što jesmo. Dišimo slobodno kroz srce, jer onaj koji diše kroz srce je onaj koji je.
Da završim. Od sebe ne mogu otići. To je odgovor na pitanje kamo dođem kad od onog što me gnjavi odem. Prvo moram shvatiti da me ništa ne gnjavi, da bih mogao shvatiti da sam tamo gdje sam uvijek bio. KOD SEBE I SA SOBOM. U tome je svrha svake gnjavaže i ako to znam, mogu joj se odmah zahvaliti jer mi govori tko sam to ja. Stoga, dobrodošao dane. Dobrodošla gnjavaža. Idem prema sebi. Juhuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu.