Jeste li ikada bili pred životnim izazovom? Sigurno jeste, jer još nisam upoznala čovjeka koji nije.
Imam potrebu sa vama podijeliti dio pisma koji sam dobila neki dan i koji će, vjerujem, pomoći mnogima koji sada prolaze kroz slično, da shvate da nisu niti jedini, niti sami, koji prolaze kroz ovakav proces i da je to “normalan” tijek nečega što zovemo “oporavak”.
Pročitajte sami što piše, a nakon toga poslušajte video na koji me inspiriralo ovo pismo, te se nadam da će vas inspirirati barem jednako, kao što sam ja bila inspirirana.
“Pišem ti jer znam da te zanima što ljudi prolaze u
„teškim“ ili izazovnim (optimističniji pojam) situacijama,
ali i zbog tog jer sam sigurna da ćeš shvatiti o čemu govorim.
Ovaj period, kad sam pri kraju liječenja i nalazi su u redu,
doživljavam posebno izazovnim. Mislim da je puno veće
iskušenje ostati zdrav nego proći kroz liječenje, unatoč
tome što je proces liječenja težak. Još se osjećam jako
nesigurno i ranjivo, idem na zračenje gdje mi jako teško
padaju „strašno, strašno“ priče koje tamo čujem.
Povremeno mi dolazi osjećaj sreće, čak i euforije, ali znam
da ću nakon toga tresnuti. Tako da me više zanima postizanje
postojanog stanja zadovoljstva, mislim da je to još daleko od
mene. Ono čega sam u zadnje vrijeme postala svjesna, jest da se
tako lako vratiti u staru shemu i to me užasava. Iako je strah
još tu i zaista se nesigurno osjećam, ipak vidim da je neka
doza opuštenosti prisutna, upravo dovoljna da su uvučem u
stare svakodnevne gluposti, i da se vrati zamorna mentalna buka
koje nije bilo dok sam bila svjesna postojanja, u strahu za
život. Razlika je ipak u tom što sam sad promatrač te buke i
raznih gluparija koje mi prolijeću u mislima. I izazov je
ogromni napustiti utabane staze i ne ide preko noći, to tek sad
vidim. Mislila sam da je dovoljno da se čovjek razboli, ali to
je tek početak puta. “
Mogla bih podebljati čitavo pismo jer je vrlo moćno i važno, no označila sam samo pojedine dijelove kako biste ih čitali sa posebnom pažnjom. Za ovu osobu znam da će biti dobro, jer je učinila ogroman korak, koji se zove “biti promatrač”. Nemate pojma koliko je do tog stanja “teško” doći. Ne zato što je doisa teško, već zato što mnogi nemaju tako jak poticaj, kao što je borba za vlastiti život, da bi se do kraja posvetili tome da razumiju što je to promatrač i zašto je potrebno dovesti sebe u to stanje. To je toliko jednostavno u svojoj suštini, ali baš zato je ljudima komplicirano shvatiti, a još teže i primijeniti.
Rado bih da mnogi shvate preventivno koliko je važno postati promatrač, kako ne bi do te spoznaje dolazili na težak način, kroz bolest. Doći u to stanje je gotovo poput garancije zdravog i radosnog življenja.