Jučer sam se vozila dijelom grada kojim ne idem baš prečesto, no u nedavnoj prošlosti sam tamo boravila dosta vremena. To me podsjetilo na čuda i lakoću njihove manifestacije. Žao mi je što o njima nisam vodila evidenciju, pa razmišljam da bi trebala otvoriti DNEVNIK svojih čuda i zapisivati ih onako kako se dešavaju, da me to u danima kada mislim da čuda ne postoje podsjeti koliko ih je bilo u mom životu i kako se ona ustvari dešavaju jednostavno i lako.
Od silnih čuda koja su mi se u životu desila, teško je izdvojiti neka kao posebna, jer je svako posebno na svoj način, no sada osjećam potrebu pisati o čudima lakoće pronalaska stanova.
Kada mi se brak raspao trebala sam nabaviti stan u kojem ću živjeti i u prvo vrijeme sam razmišljala o podstanarstvu, no nikako nisam mogla naći stan u kojem sam se osjećala dobro. I onda jednog dana čitam novine (slučajno (kao da slučaj postoji), jer inače nemam vremena čitati novine) i vidim oglas za kupovinu stana. Istog trena dignem telefonsku slušalicu, javi mi se neki pričljivi lik i dogovorimo se da odmah dođem pogledati stan. Koja situacija, tada niti sam imala novaca, niti sam mislila da je moguće samo tako kupiti stan, jer je to bilo zlatno doba graditeljstva kada su se mali stanovi prodavali godinu dana prije nego su stavili prvu lopatu u zemlju. Nađem se ja sa tipom, vidim stan i zaljubim se u njega. Čujem sebe kako pregovaram za cijenu (a nemam pojma kako ću ga kupiti) i kaparu. Tražio je svega 2.000 EUR kapare i htio je prodati stan u cijelosti na kredit. Nazvala sam banku, tada mi je plaća bila solventna i mogla sam bez problema dobiti kredit. Postojao je jedino problem zaloga osiguranja, kojeg tada nisam imala, no nešto smo iskemijali, tata i mama su se sjetili neke zemlje koju su naslijedili J Novac za kaparu sam posudila i vratila ga nakon što su mi isplatili kredit, a koji se isplatio u roku 30 dana, sve je išlo brzo i lako, baš onako kako je trebalo. Kredit je dostajao i za uređenje stana, a najbolja prijateljica mi je pomogla u njegovom uređenju, tako da sam dobila svoje gnijezdo brzo, lako i jednostavno.
U tom stanu u kojem sam zacjeljivala svoje rane provele smo godinu i pol. Bio je to mali, ali funkcionalni prostor i svi koji su nas posjećivali su se osjećali ugodno. Moja starija kćerka se teško mirila sa tim stanom jer smo u njega došle iz velikog stana sa zagrebačkih brežuljaka, a njezine pubertetske godine su joj vrištale da se sreća nalazi u materijalnim stvarima, te je mislila da je život u malom stanu kriv za sve njezine probleme. Radila je pritisak da se odselimo, na što ja nisam pristajala jer sam htjela da se nauči da život moramo znati prihvatiti bez da okrivljujemo okolnosti oko nas, a i zato jer mi je u našem malom gnijezdu bilo lijepo, bio je to moj prvi vlastiti prostor, mjesto gdje sam živjela sama sa svojim curama, gdje sam učila sama brinuti o sebi i njima, gdje sam ja bila gospodar svog vremena, prostora, misli i čitave situacije. Bio je to poseban osjećaj, iako sam u to vrijeme bila u periodu „čišćenja“ od svih koncepata, na određen način bila sam beskrajno sretna.
U jednom momentu sam osjetila da je ipak došlo vrijeme da se preselimo i rekla sam kćerki da ćemo iznajmiti svoj stan i unajmiti jedan u istom kvartu, ako ga uspijemo naći. Sreća na njezinom licu je bila beskrajna, to je trebalo doživjeti. Zamislila sam kakav stan želim i nisam se više bavila time. Nakon par dana kćerka me pitala ima li novosti sa stanom, a ja sam joj rekla da sad nemam vremena baviti se time. Isto veče je sjela za komp, otišla na njuškalo i sama pronašla stan kakav nam je trebao. To je bio stan svega par ulica dalje od one u kojoj smo živjele, što nam je odlično odgovaralo obzirom na vrtić, školu i posao, bio je potpuno namješten, nov i moderan, sa predivnim pogledom i ogromnom kupaonicom sa akvarijem pored kade J Nazvala sam čovjeka, pogledale smo stan i dogovorile se da ga uzimamo za 3 tjedna. Tada još nisam krenula sa iznajmljivanjem svog, nisam čak bila niti spremna za tako veliku promjenu, ali povratka više nije bilo, bilo je vrijeme da se ide dalje.
Ne trebam govoriti da sam svoj stan iznajmila divnim ljudima, brzo i lako i da su oni donedavno živjeli u njemu čuvajući ga kao svoj vlastiti.
Kada je došao dan selidbe bilo mi je teško, osjećala sam da radim jedan veliki korak i bilo me strah, kao što nas je uvijek strah promjene. Kad smo preselili sve stvari otišla sam u svoje malo gnijezdo, sjela na pod i gorko zaplakala, bilo mi ga je teško ostaviti. Kad sam isplakala suze, otišla sam u novi stan i od istog trenutka napravila klik, kao da u malom stanu nisam nikad živjela, naprosto kao da se ništa nije desilo.
U tom stanu smo živjele nekoliko mjeseci, kada sam ga zbog određenih principijelnih razloga odlučila promijeniti. To je bio cirkus, mojoj kćerki se srušio svijet, ona je u njemu uživala, nije mogla shvatiti moje principe, čak je i meni samoj bilo čudno kako mi se da nakon svega nekoliko mjeseci seliti, privikavati na novu okolinu,…. To mi se činilo iracionalnim, meni neobjašnjivim, ali nešto me tjeralo. Naravno da sam treći stan pronašla brzo i lako i da smo se preselile sa lakoćom (imale smo grif pakiranja J). U njemu sam bila zadovoljna, ali nikad ga nisam doživjela domom. Odgovarao mi je, ali znala sam da to nije zadnja stanica. U svakom slučaju, nije mi padalo napamet brzo se seliti. Djeca su se isto privikla, ma čovjek se na sve brzo privikne. Uglavnom, sve je bilo ok, sve do jedne nedjelje kada mi je najmodavac rekao da se nažalost moram iseliti za mjesec dana jer mu se vratila bivša supruga i trebalo im je ponovno mjesto gdje će živjeti. To je bio šok, baš me streslo. Sjećam se kako smo nas tri sjedile u blagavaoni i kako sam se osjećala nelagodno. No, tada mi je palo napamet da sam majstor reikija i da znam raditi manifestacije u theta healingu. Rekla sam curama da zamisle kakav žele da bude naš idući stan, bez da postavljaju ikakva ograničenja ili da se sputavaju, neka kažu baš ono što bi iz srca htjele, i da ne brinu time je li to moguće. Svaka od nas je rekla što želi, dobro smo se zabavljale to zamišljajući i o tome pričajući. Kada je slika bila potpuna otišla sam u thetu i sve to zamislila. Sve sam pojačala reikijem. I što se desilo? Sutradan sam otvorila njuškalo i prvi stan koji je izletio je bio stan u kojem danas živimo. To je bila priča svih priča. Stan je bio na skroz drugom dijelu grada, što mi nikako nije odgovaralo, bio je prevelik, no cijenom prihvatljiv te je bio oglašen samo mobitel oglašivača, ne i agencija za čiju proviziju nisam imala novaca. Iako sam odlučila ne zvati oglašivača uhvatila sam sama sebe kako tipkam broj telefona i čula se kako dogovoram da ga dođem pogledati za 20 minuta. To su sve više sile, jer toga dana sam imala vrlo bitne sastanke i naredna 2 tjedna mi je poslovni kalendar bio potpuno ispunjen i u njemu nije bilo vremena za traženje novog stana. U takvim situacijama inače ne izlazim iz ureda, no ovoga puta me nešto vuklo, sjela sam u auto i odjurila. Dočekao me simpatičan i zgodan muškarac i kad me uveo u stan odmah sam znala da je to TO. Naime, stan je imao baš sve što smo manifestirale, a manifestirale smo stan iz snova, onaj koji će činio nemogućim (pogled na šumu i potok, soba sa vlastitom kupaonicom, garderobom i terasom JJJ,….). I sve to za novac kojeg smo si mogle priuštiti.
No, postojao je ALI jer je stan bio toliko atraktivan da su navrli drugi ljudi koji su ga isto željeli, te jedna agencija koja je imala prednost jer je već 2 puta iznajmila taj stan strancima. Čovjek mi je popodne javio da im se ja sviđam i da bi mene uzeli, iako im drugi nude veću cijenu, ali da agencija ima prvenstvo jer je bila korektna ranije (to mi se dopalo, vidjela sam da je pošten čovjek), no da kod stranaca postoji protokol za koji im treba 5 dana, te da mi tek nakon toga može reći da li je stan slobodan ili iznajmljen. Iako to nije zvučalo dobro jer mi se stan jako sviđao, a i nisam imala vremena tražiti novi, osjećala sam da će sve biti onako kako treba biti i niti jednog momenta nisam sumnjala da stan neću dobiti. Na kraju sam ga i dobila, sve se posložilo kako je trebalo. Uskoro je godinu dana otkako živimo u tom stanu, malo je reći da smo presretne, da su stanodavci predivni ljudi, da imamo divne susjede i da je to novo gnijezdo u kojem smo sretne.
Što se u međuvremenu desilo sa mojim prvim gnijezdom?! Podstanari su preselili u drugu državu, imala sam 30 dana na raspolaganju da nađem nove. Prvo me uhvatila panika, no onda sam napravila manifestaciju za nove podstanare, zamislila sam njihove energije i kakvi trebaju biti. Trebam li reći da sam dobila upravo takve? Kada? Odmah. Kako? Lako J
Čuda se svakodnevno dešavaju u našim životima, na nama je samo da se opustimo i dozvolimo im da nas uveseljavaju, te da osjećamo lakoću života. Život je predivan kada ga živimo otvoreni i sa vjerom da su čuda moguća.