BLOG, MOJI TEKSTOVI, Uncategorized

Činjenice i prosudbe

Danas na misi sam prvi puta drugačije čula riječ blagoslov. Blago-sloviti, između ostalog znači i blago govoriti, riječi pune milosti i ljubavi. Zvuči jednostavno, no u praksi je često vrlo teško ostvariti.
Kako šefa koji nam stalno prigovara blago-sloviti, puni razumijevanja, ljubavi i milosti? Kako bračnog druga koji nas je prevario blago-sloviti? Kako blago-sloviti vladu, ubojice, lopove, neimaštinu, bolest, umiranje, nepravdu, agresiju, podvalu, …? Kako naći duboko razumijevanje, kako iza svih tih naoko očitih ne-djela vidjeti suštinu koja je duboko sakrivena u svakom biću? Kakvi trebamo biti da bismo to mogli? Što o sebi moramo spoznati da bismo imali dubokog razumijevanja za sve ljude oko sebe, neovisno o tome što oni čine?

Duboko razumjeti ne znači slagati se sa time što osoba čini. To samo znači jasno i objektivno vidjeti trenutnu situaciju i razumjeti zašto je ona nastala. Maleni je broj ljudi koji su u svojoj suštini zli ili žele zlo drugima, barem ne svjesno. Biblija kaže da su ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju. Bog je nadnaravno biće koje je puno ljubavi, dobrote, milosti i ostalih kvaliteta. Ako je čovjek stvoren na tu sliku, onda je i on pun tih kvaliteta. Mislim da je jedna od razlika između Boga i čovjeka u tome, što je Bog svjestan svih svojih kvaliteta, a čovjek često nije. Mi ljudi uglavnom sebe nismo svjesni. Skloni smo prosuđivati i sebe i sve oko sebe, nesvjesni razlike između prosudba i činjenica.

Na tečaju samorazvoja kojeg vodim za djecu trenutno učimo spoznavati u praksi razliku između činjenice i prosudbe. Činjenica je da se ja zovem Bojana, a prosudba je da je to ime lijepo ili ružno. Prosudba uvijek ovisi o onome tko ju izriče, o njegovom sklopu vjerovanja, njegovim načelima, životnom iskustvu, sredini u kojoj živi, obrazovanju, … te mnogim drugim stvarima. Prosudba nikada nije konačna istina, ali je trenutna istina (ili uvjerenje) onog tko ju izriče.

Skloni smo prema prosudbama drugih stvarati mišljenje o sebi i obrnuto. Takvim načinom sebe i druge doživljavamo na način da se poistovjećujemo sa svojim djelima. Dakle, ako nekoga uhvatimo da laže, doživljavamo ga kao lažljivca. Time smo ga odmah (pr)osudili. Međutim, činjenica je da je osoba toga puta lagala, a prosudba je da je ona lažljivica. Blago gledati na tu osobu (ili ju blagosloviti) znači zapitati se zašto je lagala i kako se osjeća onaj koji ima potrebu lagati? Možda ako duboko pogledamo u to biće otkrijemo da je u velikom strahu od toga da nešto ili nekoga ne izgubi ili da nekoga ne povrijedi. Možemo li doista osuditi onoga tko se boji? Ili iz osjećaja svoje unutarnje snage i jasnoće činjenica možemo naći dovoljno milosti i ljubavi u sebi da osobi pomognemo i navedemo je na pravi put samospoznaje, istine i ljubavi? Kakvi mi moramo biti da bismo to mogli? I što prvo moramo o sebi razumjeti i sebi oprostiti? Koliko smo puta sami lagali sebe ili mislili o sebi da smo lažljivci, iako su mnogi oko nas mislili da pričamo ili živimo istinu? Razmislite o tome i osjetite zašto ste lagali ili lažete sebe i druge? Kada ćete razumjeti stvarni razlog laži, moći ćete živjeti bez laži, u istini. Takvi, istiniti, moći ćete duboko razumjeti tuđe laži i ne prosuđivati osobe zbog njih, nego im pružiti ruku i blago-sloviti ih.

Nije tako samo sa lažima, nego sa svim našim slabostima. Nisu one tu da nas muče, nego da ih razumijemo i da svojim razumijevanjem u praktičnom životu jačamo vrline koje dokidaju te naše slabosti. Svi su ljudi puni vrlina, ali ih ne vide i ne razvijaju, zato slabosti u nama imaju plodno tlo na kojem se razvijaju i bujaju. Iz tog razloga, iz svojih slabosti ili nerazumijevanja svojih vrlina smo skloni prosuđivati i druge i sebe. Iz tog razloga sebe i druge zovemo razno-raznim imenima, počevši od lažljivac, kradljivac, ubojica, lijenčina, budala, trač-baba, … koja nisu naša stvarna imena, niti govore o nama u cijelosti.

Voljeti sebe, a i druge, znači vidjeti cjelinu i dubinu, a ne samo nešto što nas u nekoj situaciji opisuje. Voljeti je glagol, jer znači činjenje. Činjenje ljubavi prema sebi i svima oko sebe. Činjenje ljubavi uključuje poštovanje, razumijevanje, prihvaćanje, brižnost, suosjećanje i slobodu. Prvo prema sebi, a onda prema svima oko sebe.

Zapitajte se u kojim područjima života ne volite sebe. To znači pitati se u kojem području života ne poštujem sebe i svoje potrebe, ne razumijem sebe, ne prihvaćam sebe, nisam brižan prema sebi, ne suosjećam sa sobom i ne osjećam slobodu. Tamo gdje ne volite sebe kroz tih 5 kriterija ljubavi, ne možete voljeti niti drugoga. Jer ljubav, kao i sve ostalo, polazi od nas samih. Nikada, ali baš nikada, ne možemo dati ono čega nemamo. Ako drvo naranče nema ploda, onda sa njega ne možemo ubrati naranču.

Volite sebe. Činite ljubav. Prvo prema sebi. A onda prema svima oko sebe. To činiti u svom svakodnevnom životu znači kročiti putem prema sebi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)