Bolje vrabac u ruci nego golub na grani

https://blog.vecernji.hr/bojana-benovic/kako-nadmasiti-osjecaj-krivice-9501

Posljednjih nekoliko mjeseci se intenzivno bavim osvještavanjem osjećaja krivice. Shvatila sam da krivica stoji između nas i svjesne povezanosti sa našom dušom. Krivica nas blokira da u potpunosti živimo svoj potencijal, priječi nas da budemo slobodni i da u svakom trenutku našeg života djelujemo u skladu sa svojim osjećajima. Mnogi uopće ne znaju raspoznavati svoje osjećaje, no ovdje ne govorim o takvima. Govorim o onima koji imaju jasno vodstvo putem osjećaja, ali i vrlo jak osjećaj krivice i straha koji ih priječi slijediti osjećaje. Nije jednostavno osvijestiti krivicu. Čitavo je društvo bazirano na osjećaju krivice i krivica je utkana u sve što postoji, osim u ljubav. Jedini način da osvijestimo krivicu je da se povežemo sa ljubavi unutar sebe, a to možemo samo tako da slijedimo vlastite osjećaje. Slijediti osjećaje je teškooooooo, jer se protivi svemu što smo kroz život naučili i iskusili.

Danas ću pisati o osjećaju krivice koji se javlja kad imamo osjećaj da želimo nešto drugo od postojećeg za sebe i o načinu kako ga možemo dokinuti. Objasnit ću to na čestom primjeru iz života da možemo lakše razumjeti. Recimo da smo u višegodišnjoj vezi sa osobom prema kojoj još osjećamo neke oblike povezanosti, ali ne mislimo više da je to osoba sa kojom bismo bili sretni provesti svoj život. Osjećamo da želimo prekinuti tu vezu, međutim nismo to u stanju. Prije svega, muči nas osjećaj krivice da ćemo povrijediti drugu osobu, što nikako ne želimo. Vjerojatno nas muči i osjećaj krivice da ćemo povrijediti i roditelje ili neke druge osobe koje su vezane uz taj odnos i imaju određena očekivanja od nas. Sigurno nas muči i osjećaj krivice da nismo iskreni prema toj osobi jer više ne gajimo prema njoj čistu ljubav, a ne možemo joj to jasno reći. Očekivati je da nas muči i osjećaj krivice jer možda nismo dali sve od sebe, jer nismo znali i mogli drugačije. Muči nas vjerojatno i osjećaj krivice da ne zaslužujemo novu priliku do koje bi došli ranjavanjem drugih. Sigurno je tu i strah od kazne, karme, loše odluke i tko zna čega još. Pritisnuti tim osjećajima, bivamo u vezi u kojoj se ne osjećamo dobro, izdajemo sami sebe, a time i partnera. Zbog krivice i straha nismo u stanju pratiti vlastite osjećaje. Svakog smo dana sve nesretniji, sputaniji ili agresivniji, a uslijed toga naša se frustracija širi i na ostale segmente našeg života. Ne osjećamo životnu radost, niti polet, te takvi nismo dobri nikome, a najmanje sebi. Strah od praćenja vlastitih osjećaja čini se daleko većim nego okovanost osjećajima nemoći i frustracije koji se javljaju zato što ih ne slijedimo. Imamo osjećaj da nas vlastiti osjećaji guraju u propast, jer ćemo njima povrijediti druge, a pritom zanemarujemo da konstantno povrijeđujemo sebe. U strahu od ranjavanja drugih, ranjavamo sebe, zaboravljajući pritom da djelujući iz svoje vlastite ranjenosti jedino što možemo drugome dati su rane. Kako je strah od slijeđenja vlastitih osjećaja ogroman, ne vidimo izlaz, jer on se nalazi isključivo u sljeđenju vlastitih osjećaja.

Kako izaći iz tog vrtloga? Isključivo kroz sljeđenje vlastitih osjećaja. Da bismo se usudili slijediti ih moramo znati da nas osjećaj ne vodi u instant rješenje, što bismo mi željeli, nego na put do rješenja. Sve dok smo fokusirani na rješenje, osjećamo nemoć, frustraciju i krivicu i to samo zato jer nije poanta u tome da odmah znamo rješenje, nego je poanta da se kroz taj događaj naučimo slijediti vlastite osjećaje. U tu nas je situaciju dovela duša sa razlogom da preokrenemo vlastiti svjetonazor i da se prestanemo orjentirati na rješenja, kao proizvod uma, već na osjećaje, kao navigaciju koju nam šalje duša. Duša nam je dala iskustvo zato što već zna rješenje i to ne jedno, neko pregršt. Ona nam šalje osjećaje koji nas vode do najboljeg mogućeg rješenja, a ono ne glasi “ostati u vezi ili otići”, nego kroz praćenje osjećaja podići nivo svijesti i tako se približiti svjesnoj povezanosti sa dušom.

Drugim riječima, u ovom primjeru nije rješenje niti ostati u vezi, niti otići. Točnije, rješenje kao finalni čin uopće ne moramo znati i upravo naše inzistiranje na tome da ga znamo nas blokira. Bitno je znati i vjerovati da su osjećaji govor duše, da nas je duša dovela u ovu situaciju i da će nas ona i izvesti iz nje na najbolji način za nas i na najbolji način za sve uključene u tu situaciju. Ona će to učiniti samo ako joj prepustimo kormilo i slijedimo osjećaje koje nam ona šalje kao putokaz na putu. To konkretno znači da se prestanemo baviti razmišljanjima što učiniti, nego da se povežemo sa vlastitim osjećajima i da u svakom trenutku slijedimo samo njih, bez ikakve kalkulacije. To ne znači da slijedimo samo neke osjećaje, a pritom mnogi misle da treba slijediti samo pozitivne osjećaje. Ne, naprotiv. Treba slijediti SVE osjećaje, jer svi dolaze iz duše. I tzv. dobre i tzv. loše.

Mnogima nije jasno kako mogu loši osjećaji biti iz duše. Zato što je osjećaj samo osjećaj, a mi smo im ljudi dali opis dobrih ili loših, zato što promatramo njihov utjecaj na nivou svijesti, a ne duše. Svijest i duša nisu jedno te isto. Duša je čista suština, ljubav, Bog na djelu, rješenje, puni potencijal, mir. Svijest je osobnost koju smo izgradili kroz život i svaki čovjek ima drugačiju razinu svijesti. Neki ljudi imaju jako nisku, neki nešto višu, dok neki imaju razinu svijesti na izrazito visokom nivou, što znači da su većinu vremena svjesno povezani sa dušom i da joj potpuno vjeruju. Ljudi visoke razine svijesti imaju svjesnu komunikaciju sa dušom koja im u svakom trenutku šalje informacije čemu je nešto služilo. Obzirom da imaju jasnu informaciju iz duše ne zapinju u osjećaju krivice. Svi koji nemaju svjesnu komunikaciju sa dušom zapinju u krivici i upravo sljeđenje vlastitih osjećaja ih vodi u osviještavanje krivice. Što ćemo više osviještavati krivicu imati ćemo svjesniju komunikaciju sa dušom, odnosno jasne odgovore zašto smo učinili to što smo učinili i kome je to sve služilo i zbog čega. Duša sve što čini, odnosno sve osjećaje koje nam šalje da ih slijedimo, čini iz razloga da nam pomogne podići nivo naše svijesti, kao i nivo svijesti drugih u našim životima, onoliko koliko su oni za to spremni. Stoga, prateći osjećaje, pratimo govor duše i sve što činimo iz njih je ispravno, a ne krivo. Druge povrijeđujemo zato što ne pratimo osjećaje, a ne zato što ih pratimo. Jasno mi je da je teško shvatiti ovo što vam pišem, jer to znači da morate probiti nivo svijesti koji vas ograničava da to razumijete. No, kako ćete ga probiti ako vam netko ne ponudi informaciju o tome? Ta vas informacija može u prvom trenutku naljutiti ili navesti da mislite da je sve ovo potpuna glupost. Međutim, čim imate bilo kakvu reakciju na ovo, znači da je ona učinila određeni proboj u vašoj razini svijesti kojeg će neki postati svjesni odmah, neki ubrzo, neki nakon nekog vremena, a neki možda nikad. To ovisi o vašoj spremnosti da slijedite zov svoje duše kroz svoje osjećaje i da rastete kroz svoju svijest u ovom životu.