Ovog trenutka ne znam u kojem će smjeru otići ovaj tekst,
ali ga imam potrebu napisati i dozvolit ću mu da me vodi tamo gdje je potrebno,
kako bi služio i meni i onima koji će ga pročitati.
Kao dijete sam sanjala da ću jednog dana stajati na velikoj pozornici ispred prepune ogromne dvorane kao pjevačica Abbe.
Htjela sam srcem pjevati kako bi moja pjesma dovela ljude u stanje užitka, ljubavi i radosti.
Čini se to poput sna malene djevojčice, jer niti imam glas da budem pjevačica, a i Abba se u međuvremenu raspala.
No, ne radi se o Abbi, niti o pozornici, nego o nečemu skroz drugom.
Radi se o želji mog srca da svojim darovima otvaram polje radosti, užitka i ljubavi u drugim bićima.
Danas nisam pjevačica Abbe, ali činim ono što sam željela činiti kao djevojčica – svojim bićem pokrećem u ljudima nešto predivno i lijepo. Moje srce je našlo put da ono duboko u meni što sam osjećala kao želju srca dok sam bila djevojčica uspijem prepoznati, te svakim atomom bića podijeliti sa onima koji u tome uživaju.
Na to me pokrenula bolest.
Naime, kad sam bila bolesna, osvijestila sam da bi malo ljudi došlo na moj pogreb.
To je bio znak da nisam uspjela svojim bićem dotaknuti puno ljudi, jer nisam živjela iz njega, nego iz uma. Bilo mi je jasno da se trebam povezati sa svojim bićem i bolest mi je dala priliku i dozvolu da to učinim.
Moja želja srca je bila da od tog trenutka sve što činim, činim iz svog srca i da svojim srcem ostavim trag u svijetu.
Da danas umrem, na pogreb bi mi došlo puno ljudi.
Čak i da ne dođu, puno bi ljudi odalo s ljubavlju počast mom životu.
Puno sam ljudi dotakla svojim srcem kroz proteklih 19 godina.
I ne radi se o pogrebu, niti o počasti.
Radi se o tome da sam svom srcu dala prostora da se ostvari u onom što mu je rođenjem dano na dar.
Dala sam mu priliku da voli i da tu ljubav širi svakim svojim udahom i izdahom, da kroz nju govori i svjedoči, da kroz nju gleda i sluša, da kroz nju doživljava i miriši.
Dala sam ljubavi u meni prostora da živi i da se širi.
Dječji san je ostvaren. I širi se dalje. I zarazan je. Svojim ostvarenim snom širim “zarazu” ljubavi.
Ta ljubav u tuđim srcima je ono što ostaje iza mene.
To je moj dar svijetu kroz san jedne djevojčice koja je sebi dozvolila vjerovati da je to moguće tek kad joj je smrt pokucala na vrata.
Za mene je kucanje smrti na vrata značilo otvoriti vrata životu.
Želim zaključiti tekst porukom da ono što gledamo kao poteškoću u sebi krije dijamant koji je spreman zasvijetliti.
Bolest je bila teškoća, ali povela me prema dijamantu i naučila me kako da ga izbrusim da svijetli čitavim spektrom svoje predivne svjetlosti.
Dan obasjan svjetlom ljubavi vam svima želim
Djevojčica i njezin san