Mnogi još uvijek misle da je sebično staviti sebe na prvo mjesto. Odmalena nas uče da ne smijemo biti sebični, trebamo dijeliti, odustati od sebe i svojih želja da bi drugi bili zadovoljni, nastojati se što više prilagoditi drugima da bismo bili što normalniji, da se bolje ukalupimo, da sa nama ima manje problema. Socijalizacijom ili ukalupljavanjem sve više mičemo fokus sa sebe i stavljamo ga na druge. S vremenom nam postaje normalno da uglavnom gledamo što će drugi reći, učiniti, zamjeriti, pohvaliti, odobriti, odbaciti,… Iako smo načelno slobodna bića, sve više postajemo porobljeni na različite načine. Neki su porobljeni danonoćnim poslom, neki tuđim mišljenjem, neki potrebom da se svima dopadnu, neki ulogama koje su im drugi nametnuli a oni ih poslušno žive,… i da ne nabrajam sve suvremene oblike porobljavanja.
Da se ne zavaravamo, porobiti smo se dali sami, jer smo mislili da je to normalno. Nismo htjeli biti sebični pa smo s vremenom odustajali od sve više dijelova sebe s odmahom ruke i poznatom rečenicom “ma nema veze, tako to valjda treba biti”. Suvremeno robovlasništvo u kojem su robovi porobili sami sebe odustajući od sebe. Tužno.
Mislim da bi djecu trebali od početka učiti što sebičnost je, a što nije. Sebično je dozvoliti djetetu da odraste sa uvjerenjem da treba biti sebi na zadnjem mjestu, da ne treba inzistirati na svojim potrebama, da ih ne smije zadovoljiti ako nisu u skladu sa našim potrebama (ne govorim tu o nečemu što je opasno, ružno, neodgojeno, na štetu drugih), da se ne smije izraziti, da ne smije sanjati, da ne smije imati svoj stav i mišljenje, da mora bespogovorno slušati i raditi ono što mi želimo i kada mi želimo,… Time djetetu ubijamo duh da bi nama bilo lakše sa njime ili da bi bilo bolje socijalizirano, tj. da mu jednog dana bude lakše u životu. Nismo li već naučili da je takav princip najbrži način da mu bude gore jer je takvim načinom izgubio sebe, a onaj tko sebe nema, ništa i nikoga nema, bez obzira koliko ostvario, čime se bavio, sa kime u vezi bio.
Staviti sebe na prvo mjesto znači slušati potrebe svog tijela, duha i duše i slijediti ih, ali naravno ne na štetu i uštrb drugih ljudi. Zov duše nikada nije i ne može biti na štetu drugih. Osim kod bolesnih duša, ali o tome ovdje ne pišem. Staviti sebe na prvo mjesto je prirodno. Samo svoj, ispunjen i kroz sve vidove svoje osobnosti nahranjen čovjek može biti na korist čitavoj zajednici. Samo onaj koji poznaje i ima sebe može sebe i ono najbolje u sebi dati drugima. Možemo dati samo ono što imamo. Zato mnogi danas ne daju ništa jer ustvari i nemaju ništa – nemajući sebe.
Više o tome zašto i kako se staviti na prvo mjesto pogledajte u narednom kratkom videu koji sam vam danas snimila.