Rak je ljubav potonula u sjenu

Ovaj je tekst sažetak na moj način poglavlja knjige Bolest kao govor duše, Ridigera Dalkea, koji govori o raku. Nije to isključivo priča o raku kao o bolesti, nego o raku kao slici stanice, organizma, pojedinca, kao i društva u cjelini. Kako svaki dio cjeline u sebi ima informaciju cjeline, tako već priča o stanici raka govori i o tome u kakvom društvu danas živimo i kuda nas to može odvesti. Nije čudno da se ljudi boje raka daleko više nego srčanog udara, iako više ljudi umire od srčanog udara. Rak je slika pojedinca, kao i društva, sjena ljubavi, zato ga se svi boje, jer je u njemu sadržano sve od čega smo okrenuli glavu, svaki dio nas kojem smo rekli ne iz straha da takvi nećemo biti prihvaćeni. Kao i ljubav, rak prekoračuje granice, preskače sve razdaljine, probija sve barijere, savladava sve prepreke. Kao što nitko ne može zaustaviti ljubav, jer se proširuje na sve, prodire u sve oblasti života, gospodari čitavim životom, nitko ne može zaustaviti niti rak. Rak stremi ka besmrtnosti i pritom se, kao i ljubav, ne plaši čak ni smrti. Prema tome, rak je ljubav potonula u sjenku. Da ovo ne bi djelovalo potpuno metafizički, hajdemo to objasniti kroz pojam stanice, organizma i društva.

Niti jedna druga bolest ne daje tako očiglednu povezanost između tijela, duše, duha i društva kao rak. Svejedno krećemo li od staničnog nivoa, strukture ličnosti ili društvene situacije, svuda srećemo analogne obrasce. Ako je neka stanica u tijelu duže vremensko razdoblje izložena nadražaju, ona počinje mutirati. Počinje nešto potpuno drugačije od onoga što je činila dosada, a to služi isključivo njezinom rastu i samoostvarenju. Uska je povezanost raka i imuniteta. Rak koristi imunitet, koji bi se trebao boriti protiv njega, da bi se proširio. On je napadnut od limfocita iz limfnih čvorova, a koristi upravo te iste limfne puteve za svoje napredovanje. Stanica raka raste neobuzdano i ne komunicira sa ostalim stanicama u tijelu. Ona svojom snagom beskrupulozno sprovodi pravilo jačeg, svodeći sve odnose sa drugim stanicama na agresivno-represivnu laktašku politiku. Sve tjera uza zid, razara i porobljava. U konačnici, u toj suludoj trci, razara i sama sebe, obzirom da je razorila onoga unutar koga se razvija. Možete li to možda povezati sa razvojem modernih gradova, kapitalizmom, velikim koncernima gladnim profita, kolonijalizmom? Ili je možda dovoljno da pogledate svog susjeda, šefa, politički sustav? Ili možda da samo krenemo od sebe samih?

Često čujemo za oboljele od raka u naponu svoje snage, na vrhuncu svoje karijere i odgovornosti. Ako obratimo pažnju na njihove životne priče sakrivene u pozadini, uočavamo naglašavanje velike odgovornosti i normalopatiju. Te su osobe bez pogovora izvršavale sve svoje obaveze. To su obično ljudi koji pokušavaju živjeti ekstremno prilagođeno, što je moguće neupadljivije, prilagođeni normama i nastoje nikome ne biti na teretu. Sve izazove za osobni rast i razvoj ignoriraju jer se niti na koji način ne žele eksponirati. Izbjegavaju sva nova iskustva koja bi mogla unijeti promjene u njihov život, obzirom da se ne usuđuju približiti svojim granicama. Ono što se okruženju čini kao prijatna i ugodna osobnost, ustvari je osobnost koja je suzbila sve svoje životne impulse, odnosno ona koja u namjeri da se dopadne svima, živi neproživljen život. Pokušavajući savršeno igrati svoje uloge majke, kćerke, sina, oca, podređenog, nadređenog,… kako bi sve zadovoljili neovisno od svojih vlastitih potreba, čini dubok i stalni pritisak na svoju dušu. Kao što sam navela, stanica raka je normalna stanica koja je krenula u mutaciju nakon dugotrajnog pritiska i mučenja. Jednako tako, i čovjek, nakon što je dugo izložen (samo)pritisku, kako bi zadovoljio tuđe zahtjeve, počinje mutirati iz zdravog u bolesnog.

Odgovornost znači sposobnost da se odgovori na potrebe života. Pacijentima pogođenim rakom nedostaje upravo ta sposobnost. Kako ne znaju postaviti granice i reći “ne”, lako se opterete obavezama. Često rado i preuzimaju obaveze na sebe u nedostatku unutarnjeg smisla života, obzirom da su odvojeni od sebe pridavanjem fokusa na zadovoljavanje potrebe drugih. Ako znamo da svaka prehlada ukazuje na fenomen da nam je “pun nos svega” i da smo se duševno zatvorili, te da se tijelo automatski, umjesto duše, otvara za odgovarajuće izazivače bolesti, zašto bi bilo drugačije i sa rakom?! Tamo gdje se svijest zatvara za izazovne teme, u zamjenu za to na tjelesnom nivou treba doći do nekog procesa koji će to kompenzirati. Kada u svijesti vlada pretjerana obrana i odbijanje, imunitet slabi. Cilj je ravnoteža duha i tijela. Ako jedan naš nivo bude potisnut, automatski drugi ide u suprotnom smjeru pretjeranog izbijanja. Drugim riječima, ako potiskujemo potrebe duše, onda se tijelo pobrine kroz bolest ostvariti ravnotežu. Osoba koja je otvorena prema životu raspolaže dobrim imunitetom i manje je prijemčiva za bolesti. Osoba koja je tjeskobna, plašljiva, krutih nazora, češće će zbog lošeg imuniteta razviti određene bolesti.

Rak je ekspanzija utonula u tijelo. Cilj mu je postizanje ekspanzije svijesti. Drugim riječima, kroz najopasniju i najzloćudniju bolest, pojavljuje se najviši princip Najsjajnije svjetlo baca uvijek najtamniju sjenu. Normalopata neće nikoga povrijediti izričući “ne”, ali isto tako neće nikoga niti usrećiti bezuvjetnim “da”. Njemu je privid važniji od suštine. Iz tog razloga rak mu je prilika da se pokrene, promijeni, raste i razvija. To znači da nauči reći “ne”, da osjeti svoju vlastitu volju, da iskuša pobunu protiv svih pravila, pobjegne iz uskih struktura, da drugima priđe bliže, da probije granice, ignorira prepreke i da živi sve ono što se u sjeni ustvari događa u obliku raka. Umjesto mutacije na staničnom nivou, promjene se tako odigravaju na duhovnoj, duševnoj i socijalnoj oblasti. Poanta je u tome da čovjek treba upoznati svoj ego, iako on nije najugodniji suputnik, kako bi ga mogao transcendetirati u ljubav. Razvoj i ispoljavanje ega, kod pacijenta oboljelih od raka, je od velike važnosti, ali kao put, a ne kao krajnji cilj. Kako su čitav život suprimirali sebe, potrebno je da se u trenutku liječenja oslobode, spoznajući se u svim svojim dijelovima, pa i onima proisteklim iz ega. Stapajući sva iskustva unutar sebe, čovjek pronalazi i prepoznaje jedinstvo. Kao što stanica raka čini nešto za sebe, tako i čovjek treba nešto učiniti za sebe. Svoj život treba živjeti plodno poput plodnosti stanica raka. Pacijenti koji su okrenuli novi list govore o tome kako im se život radikalno promijenio kroz bolest. Pod pritiskom svoje bolesti pretvorili su se u ljude koji druge imresioniraju i motiviraju takvima kakvi jesu.

Iz te perspektive, rak je ljubav potonula u sjenu. Bez obzira je li njime zaražen pojedinac ili društvo u cjelini, cilj mu nije umiranje, nego poziv na ostvarivanje vlastitih potencijala. Ako pogledamo trenutnu sliku svijeta, koja je daleko od ravnoteže i odražava stanje raka društva, upravo ta njezina grotesknost je prilika da promjenom svijesti pojedinca iscjeljujemo društvo u cjelini. Ne na način da se borimo protiv postojećeg, nego da pod pritiskom postojećeg, nađemo način da razvijemo najbolje u sebi. Nemojmo se bojati raka, jer koliko god zloćudan bio, on je samo drugo lice ljubavi i jedino nam na potrebu za njom ukazuje.