(POSLOVNI) MOBING

Citati iz knjige Kristijana Kolege „Samoozdravljenje“:

„Neuspjeh je nemoguć, jer svi smo mi vrlo uspješne osobe; netko je uspješan u stvaranju pro­blema a netko u stvaranju rješenja. Ono što vam se često ponavlja u životu, u tome ste uspješni.“

 Ove rečenice su me nagnale da pišem o mobingu koji sam doživljavala na poslu. Kako ništa nije slučajno, tako niti mobing nije bio slučajan, uvijek je nastajao ili bio izrazito jak onda kada sam ja prolazila kroz jači period raznoraznih strahova, a smanjivao se ili nestajao kada bi moji strahovi nestajali. I uopće nema veze što su moji strahovi bili iracionalni, bili su itekako moji, bila sam ispunjena njima, nisu mi izlazili iz glave, određivali su me kao osobu. Onaj tko je u strahu, taj se treba braniti, a ako se moramo braniti, znači da se osjećamo napadnutima.

Ako se tako osjećamo, onda to i dobivamo kroz svoju realnost.

U  nekoliko navrata u životu imala  sam doista „osebujne“ šefove. O metodama mobinga nema potrebe pričati, no bili su to ljudi koji su bacali telefone, psovali, davali nemoguće zadatke u nemogućem vremenu, nemilosrdno se naslađivali u pronalaženju grešaka i kažnjavanju,…. uglavnom likovi iz filmova strave i užasa. To su osobe koje imaju potrebu ugnjetavati pojedince za koje osjećaju da su slabi, ovisni i ustrašeni, no ako se osoba osnaži i otvoreno suprotstavi, oni se automatski povlače. Redovno su to izuzetno inteligentne i lukave osobe, redom uspješni poslovni ljudi. Njihov problem je glad za moći jer se unutar sebe osjećaju nemoćno ili nedovoljno moćno, stalno su gladni tog osjećaja i moraju se njime hraniti izvana. Uglavnom se ne vole okružiti moćnim ljudima jer se u njihovom društvu osjećaju inferiorno. Mali su unutar sebe i što se jadnije osjećaju, to imaju veću potrebu mučiti slabe oko sebe.

Jedina uspješna „obrana“ je osloboditi se svojih strahova i biti dobro sam sa sobom. Čim se to desi, ti ljudi nas ostave na miru, bez da im išta učinimo ili objasnimo. Kao da je netko čarobnim štapićem izmijenio situaciju iz korijena. Tada možemo ili mirno nastaviti raditi u istoj firmi u kojoj će „moćnik“ naći novu žrtvu ili će nam se otvoriti prilika za neki novi posao na kojem ćemo skupljati nova iskustva koja su nam potrebna u životu.

Bježanje od nasilnika, bez da riješimo prethodno svoje strahove, rađa novog nasilnika na novom poslu, jer mi i dalje u sebi imamo isti osjećaj pa njime i privlačimo isti profil ljudi, tj. poslodavaca.

To se i meni desilo.

Trpila sam mobing nekoliko godina i kad mi je puknuo film naprosto sam odlučila otići, prvi put bez straha što će biti sa mnom ako izgubim posao. Taj iracionalni strah od gubitka posla me određivao kao osobu. Ustvari, moj glavni životni strah je bio strah od gubitka (bilo čega), ostavljenosti i prevarenosti. Iako sam si tada mogla dozvoliti i da ne radim, ideja da bi se to moglo desiti me totalno paralizirala, osjećala sam se da je sve izgubljeno ako se to desi, da ja nestajem, da nestaje moja egzistencija, da naprosto pada u vodu sve što sam ikada napravila u životu. Da to nisam osjećala i prošla, danas bi mi bilo jako teško shvatiti prirodu iracionalnog straha, mislilla bih da čovjek nije normalan, da želi privlačiti pozornost, da je razmažen, …. i da mu pomoći nema. No, iz svog iskustva, danas znam kako se osjeća osoba koja je u bilo kojoj vrsti straha i znam da ti strahovi služe samo tome da nestanu, da kroz njih odrasta dijete u nama.

Kako sam zalupila vratima firme tako mi se momentalno otvorio novi posao. I na početku je sve bilo idealno, jer sam ja privremeno uspjela odagnati svoj strah. Kako je vrijeme prolazilo tako se moj stari znanac STRAH počeo pojavljivati sve češće i sve dulje. I naravno, desila se neizbježna posljedica. Direktor koji je na početku bio predivan je postao tiranin kakav se rijetko sreće. Ta osoba me tiranizirala u doba kad sam se liječila od karcinoma na najbrutalniji mogući način. Znao je da se borim za život, da radim jer mi treba novaca, no to ga nije priječilo da se poigrava sa mnom kao mačka sa mišem prije nego ga pojede.

Samo zato jer sam ja tada još uvijek imala fikciju od gubitka posla, iako sam već počela raditi na sebi i mislila da grabim velikim koracima na putu duhovnosti. I jesam, grabila sam velikim koracima, ali su moji strahovi bili tako duboki da nisam još uspjela doći do njih.

I jednog dana sam „pukla“, naprosto mi je postalo svejedno, shvatila sam da će svega biti, ali mene neće i da ništa nije važnije od mog života i mira. Potpuno mirno sam došla šefu i rekla da dajem otkaz. Nisam imala ideju gdje ću raditi, niti kako ću živjeti, znala sam samo da će se svemir pobrinuti za mene, da meni više takav posao ne treba, da sam lekciju straha odradila i da je vrijeme za novu.

Sjećam se da se šef zblenuo, molio me da ostanem, dao mi vremena da razmislim, poslao me na godišnji, uvjeravao me da sam predivna. Uzela sam godišnji, dobro se odmorila, uživala u sebi i u životu i jednog dana sam dobila poziv za novi posao, uopće ga nisam tražila, sam mi je došao. Pristala sam bez razmišljanja, naprosto sam znala da je to znak. I nisam se pokajala, to je bio preporod, apsolutno sve je bilo puno bolje nego sam ikada mogla i zamisliti da će biti.

I sve to iz mog mira i osjećaja vlastite sigurnosti. Taj osjećaj je preduvjet da se sigurnost i desi. Poanta je da bez njega ne možemo kreirati sigurne situacije, da prvo moramo kreirati osjećaj a on se dalje pobrine da se situacija i desi. Sve se stvari prvo dešavaju u nama, pa tek onda u realnosti, stoga nije na nama da rješavamo situaciju na fizičkom, već na mentalnom nivou.

Svi oni koji misle drugačije plivaju protiv struje, jako se umore da bi drugima dokazali da vrijede ili da su ovi nepravedni prema njima, a na kraju se trud pokaže jalovim jer oboružani strahom nismo u mogućnosti „pobijediti“.

Stoga, sva snaga i svo „oružje“ je u nama, a forumula je jednostavna – biti dobro sam sa sobom, vjerovati da smo tu sa razlogom i da se svemir brine da zadovolji sve naše potrebe na jednostavan i lagan način.

I za kraj još malo teksta Kristijana Kolege:

„Glavno obilježje karaktera većine ljudi jest obrana, odnosno otpor. Razlog su tomu sve te silne emotivne traume proizvedene u djetinjstvu. Um osobe nauči da je većina svjesnog iskustva nešto bolno, nasilno i prijeteće. Stoga je prirodno da takav um razvije jak obrambeni mehanizam kako bi se maksimalno zaštitio od bolnog, nasilnog i prijetećeg života.Međutim, pružanje otpora zahtijeva od uma da se fokusira na razloge otpora, a to su sve te zamišljene prijeteće situacije. Kad se fokus usmjeri na prijetnje, ono što doživljavamo kao rezultat baš su te prijeteće situacije.Nadalje, svjesni um nauči da se treba naviknuti na to stanje opiranja prema čitavom životu jer u protiv­nome može doći do stanja ludila, odnosno živčanog sloma. Osoba osjeća da će joj situacija u kojoj se nala­zi, ukoliko ne pruži nikakav otpor prema njoj, uzro­kovati još veće posljedice (emotivne). Stoga otpor postaje mjera predostrožnosti i samozaštite. Na taj se način doslovno štitimo od života i svih mogućnosti koje nam se pružaju jednostavno iz straha od neu­spjeha, odbačenosti, osamljenosti i, konačno, straha od smrti.Čak i ako je sadašnji trenutak neugodan, trebamo shvatiti da je neugodan upravo zato jer mu se opiremo.

Na primjer, ako nas netko vrijeđa ili nepravedno osuđuje, trebamo odmah shvatiti i primijetiti da je upravo to sadašnji trenutak i da treba sada fokusirati pažnju na njega i vidjeti kako ga možemo transfor­mirati u nešto drugo. Rekli smo da se fizički ništa ne postiže, već je potrebno prvo djelovati na umnom nivou.“U redu, ja sam sada u ovoj situaciji, ova osoba ima potrebu da se ovako prema meni ophodi i … dobro, neka bude. Neću se opirati tomu jer ja sebe samog ne vrijeđam, stoga nemam potrebu da reagi­ram negativno. Ova će osoba završiti svoje izlaganje i ako sada prihvatim situaciju onakvom kakva jest, rezultati će biti puno bolji. Ova osoba ima potrebu za vrijeđanjem, pa je očito da se ona sama osjeća loše i uvrijeđeno. Stoga ne bih trebao pogoršavati njenu situaciju jer znam kakav je to osjećaj kad si ljut na nekog, s razlogom ili bez njega.

 Stoga prihvaćam ovaj trenutak, i prihvaćam sebe u ovom trenutku, upravo onakvog kakav jesam.

Uočimo situaciju i postavimo se kao promatrač svega što se događa. Posebno obratimo pažnju na to kako se ponaša naš um, koji se osjećaji javljaju u našem tijelu i kako to možemo neutralizirati sada, u ovom trenutku.Najvažnije je uočiti pružamo li otpor trenutnoj situaciji, mislimo li: “Joj, što mi se ovo događa, ne želim da mi se ovo događa, kad će ovo prestati, ne sviđa mi se ovo…” i slično. To su sve simptomi otpora i potrebno ga je prepoznati i ukloniti iz svoje navike razmišljanja.

Ne bismo trebali dopusti­ti da naša prošlost ima ikakav negativan utjecaj na našu sadašnjost jer to je znak da se ne mijenjamo, već da ponavljamo iste obrasce od prije. A prije smo bili manje zreli, manje iskusni i posjedovali manje znanja nego što to sada imamo. Stoga, ako prošlost aktivno djeluje na nas, zapravo ne postajemo zreliji, iskusniji i pametniji, već ponavljamo iste pogreške i doživljavamo istu, nezrelu realnost. A pošto smo ta prvobitna iskustva stekli u djetinjstvu, ponavljanje tih obrazaca ponašanja u sadašnjosti znači da smo još uvijek djeca, odnosno na djetinjem nivou svijesti.

Zapravo, svatko od nas može dostići ispunjenje svojih želja jednostavno ako smo uvjereni da je to ono što želimo i da tome damo teret pozitivnih emo­cija (radost, sigurnost, podržanost, zadovoljstvo, mir). Ukoliko dugo vremena razmišljamo o tim stva­rima, one će se početi očitovati na fizičkoj razini.