http://blog.vecernji.hr/bojana-benovic/2013/07/22/ispit-zrelosti/
Od nedavno sam mama brucošice. Kada smo nakon nekoliko tjedana čekanja saznali da se višegodišnji san moje starije kćerke ostvario i da je upisana na studij koji želi otkako je svjesna sebe, osjetila sam nakon duljeg vremena dubok emotivni koktel sačinjen od suza radosnica, ganuća, olakšanja, ispunjenja i ostvarenja. To je jedan od onih životnih trenutaka koji se ne dešavaju često, svega nekoliko puta u životu, u iznimnim i posebnim prilikama. Možda je različit od mojih dosadašnjih iznimnih trenutaka jer nije imao veze direktno sa mnom, nego sa mojim djetetom. Zato je taj osjećaj još značajniji jer ga osjećamo zbog drugog još jače nego što bismo ga osjećali zbog sebe. To se zove ljubav.
Tek sada kada je sve iza nas mogu pisati o tome koliko su matura i upis na faks bili značajni za odnos moje kćerke i mene, kao i za njezinu zrelost i pristup životu. Sve je počelo u travnju, nekoliko tjedana prije mature. Imam odgovorno dijete koje je krenulo sa pripremama i učenjem godinu dana ranije i što se gradiva tiče, sve je išlo po planu i nije bilo razloga za brigu, osim što je ona svakim danom osjećala sve veću brigu i strah, prije svega od mature. Zamolila me da joj pomognem osloboditi se straha. Iako mi je s jedne strane bilo drago što se odlučila zatražiti me za pomoć, s druge strane mi se stisnuo želudac od nelagode, jer sam znala da to neće biti lagano. Kao što kirurzi ne mogu operirati svoje najmilije, tako je i majci-terapeutu teško voditi dijete kroz njegove emotivne dubine, jer je velik dio emotivnih rana vezan uz najranije djetinjstvo. Nije lagano ostati nevezan i priseban tijekom procesa, a znati i osjećati da si sam u velikoj mjeri odgovoran za stvaranje velikog broja blokada kod vlastitog djeteta. Djetinjstvo do 7. godine određuje naš život, a glavni akteri u ranom životu djeteta su njegovi roditelji, odgajatelji, djedovi i bake, braća i najbliža okolina. Kroz te odnose dijete stvara određena uvjerenja, kako pozitivna tako i negativna. Ona su uglavnom nesvjesna zato što dijete do 7. godine nema razvijenu inteligenciju zbog čega ne može jasno razlučiti uzrok i posljedicu niti shvatiti stvari i pojave na ispravan način, nego o njima zaključuje iz prizme nezrelog djeteta koji svaku reakciju prosuđuje na crno-bijeli način – ako si dobar prema meni voliš me, ako mi prigovaraš ne voliš me. U to doba djeca stvaraju svoje maske ispod kojih sakrivaju svoje nedostatke za koje zaključuju da ih imaju jer im oni koji o njima brinu govore da takvi kakvi jesu nisu dovoljno dobri. Ne znaju djeca da to odrasli uglavnom čine iz želje da ih odgoje što bolje znaju i umiju.
Ukratko, moje mi je dijete vjerovalo, a ja sam bila dovoljno hrabra da krenemo na put kroz njezino nesvjesno, da osvijestimo njezino ranjeno dijete i uvjerenja i maske koje je to ranjeno dijete kreiralo kako bi se zaštitilo, te da ih transformiramo u životno podržavajuća uvjerenja. Tako smo saznali da je prva nesigurnost koje se sjeća nastala u 3. godini prilikom odlaska u vrtić, gdje se osjećala ostavljenom, neprihvaćenom i glupavom jer svi su se igrali, a ona je stajala po strani ljuta na nas što smo je ostavili i sa odlukom da će to istrpiti, ali će nam pokazati da može bez nas, da nam više nikada neće vjerovati, niti nas bezuvjetno voljeti. Trebam li reći da se do danas nikad nije istinski zaljubila (strah od ljubavi), da je često lomila ruke, noge i trticu (uzemljenje), te da ima problema sa vrlo bolnim menstruacijama (neprihvaćanje). Roditelj u najboljoj želji da socijalizira dijete ili da mu osigura sigurnost dok radi učini djetetu medvjeđu uslugu za čitav život.
Zanimljivo da je njezin veliki otpor prema matematici koji ju prati tijekom čitavog školovanja također vezan uz vrtić i prve školske dane. Kad smo očistile ta uvjerenja ispalo je da matematika uopće više nije bauk i da može sa lakoćom završiti 4. razred sa peticom iz matematike, što se oduvijek činilo poput SF. Nismo niti svjesni što nam čine naša uvjerenja.
Ukratko, kroz zajednički rad detektirale smo mnoge situacije i mnoga potkopavajuća uvjerenja, naučila sam ju kako da ih sama transformira, te smo ju pripremile da može maturu pisati u potpunom miru, bez straha. Paralelno sam i ja radila svoje procese jer sam zbog svega što je isplivalo kod nje osjećala krivnju ili neku drugu neugodnu emociju koje nisam bila svjesna da je osjećam vezano uz njezino djetinjstvo i odgoj. Rekla bih da smo zajedno ponovno prošle djetinjstvo i kao da sam dobila velik neočekivan poklon u vidu prilike da svjesno sudjelujem u njezinoj transformaciji. Kao da sam imala drugu priliku odgajati je, ali ovaj put svjesno, gotovo bez greške. To obje osjećamo najvećim blagoslovom mature ili ispita zrelosti, koji smo obje uspješno položile – ona je uspješno odrasla, a ja sam uspješno prošla ispit majčinstva.
Nije tu priči kraj. Kako je rezultat velik, a zove se zrelost i ostvarenje dugogodišnjeg sna u vidu upisa na željeni fakultet, život nam je stavio nekoliko prepreka kako bi se do kraja uvjerio da smo doista spremni založiti se za rezultat i da vjerujemo u sebe.
Slijedeća prepreka se pokazala tijekom mature. Iako je ona bila potpuno mirna i pristupila maturi bez straha, nije bila zadovoljna napisanim, jer je matura koncipirana eliminacijski, a ne na gradivu koje su učili tijekom školovanja. Osjećala je razočarenje jer je podbacila, te dodatno razočarenje jer je izgledalo da nije trebalo uložiti toliko truda koliko je uložila. Bila je ljuta na sustav i na sebe. Tada je dobila drugu važnu životnu lekciju koju sam joj imala priliku prenijeti kao majka. Pitala sam ju je li dala sve od sebe i je li mogla bolje. Potpuno sigurna je rekla da je dala sve od sebe. Tada sam joj rekla da je to jedino što se broji i da sa tim osjećajem ide dalje u život, da treba biti ponosna na svoj rezultat kakav god bio jer ga je ostvarila sama, dajući od sebe maksimum. Ispričala sam joj priču o tome koliko je bitno napraviti dobre temelje na kući, jer samo čvrsti i solidni temelji mogu nositi veliku kuću i čuvati je od svih vanjskih uvjeta kojima će morati odolijevati godinama i činiti ugodan dom svojim vlasnicima. Velika je razlika krenuti u život sa kvalitetnim i stabilnim temeljima ili onima u kojima ima puno pukotina i koji su mamac za probleme. Na kraju je ispalo da su njezini rezultati mature kojih se bojala bili na nivou generacije i da joj nisu bili nikakva prepreka za upis, dapače, pomaknuli su je naprijed na rang listi.
Niti tu priči nije kraj, jer čekalo nas je još iskušenja. Na dan prijemnog ispita na fakultetu dobila je menstruaciju. Protekle dvije godine prvog dana menstruacije ne može iz kreveta, ima velike bolove koje ništa ne može suzbiti i jedino što može činiti je agonično ležati i čekati da prođe. Našla sam je u kuhinji u suzama i sa stavom da neće izaći na ispit jer nije u stanju. Moram priznati da me to potreslo i pokolebalo i da sam se nakon prvotnog napada panike vrlo brzo naljutila na nju.
Znala sam da joj tako ne mogu pomoći pa sam se vrlo brzo posložila i odlučila prvo razriješiti sve svoje emocije vezane za tu situaciju (ljutnja, strah, tuga i zabrinutost, …). Stavila sam se i u njezinu poziciju i čistila i njezine emocije kroz sebe. U tom trenu je to bilo jedino što sam mogla učiniti jer ona nije bila u stanju učiniti ništa. To je trajalo 10-tak minuta nakon čega se podigla i odlučila otići na prijemni. Bol je nestala dok je stigla do fakulteta, no stigavši tamo uhvatila ju je panika jer je na ispit čekalo gotovo 2.000 kandidata. Dok sam ju nastojala smiriti pala mi je napamet rečenica iz našeg omiljenog filma “Zebra trkačica” kada zebri Prugiju koja se natječe sa rasnim konjima njezin trener, maleni poni, kao zadnju motivacijsku poruku u trenutku dok Prugi jako zaostaje poručuje “Ako želiš biti prvi, trebaš prolit malo krvi”. Zajedno smo se nasmijale rečenici nakon koje je nestala i trema i ispit je napisan iz potpunog mira.
Prugi je osvojio prvo mjesto. I moja kćerka je ostvarila svoj san, upisala je željeni fakultet. I ja sam dobila medalju za najbolju mamu, ali nije bitna medalja, nego osjećaj da sam od sebe dala sve, da me život nagradio kroz posao koji radim i dao mi drugu priliku da pomognem svom djetetu da uspješno položi ispit zrelosti i odbaci sva svoja ograničavajuća uvjerenja čijem sam nastanku i ja nesvjesno ili manje svjesno sudjelovala tijekom njezina odrastanja. Hvala životu na prilici. Sve velike prilike uglavnom dolaze kroz neprilike i ako smo spremni sa njima se uhvatiti u koštac i ići dalje sa vjerom da će biti najbolje za nas, uvijek nas život nagradi znatno obilnije nego to možemo i poželjeti.