Nekoliko godina života provela sam grijući klupe na filozofskom fakultetu i proučavajući jezike. Danas mi malo šta od formalno stečenog znanja koristi, ali sam zahvalna što sam tamo naučila gledati na jezik na jedan posve drugi način i povremeno svoju lingvističku osjetljivost iskoristim u svakodnevnom životu. Na koji način, pročitajte u nastavku.
Strah je bio centralna emocija većinu mog života. Razlog tome, naravno, leži u mom djetinjstvu – tamo gdje sve počinje. Ja sam bila jedno od one djece kojima mame iz vlastitog straha da im se nešto ne dogodi uskraćuju mnogo toga. Nemoj trčati – past ćeš. Ne penji se na drvo – slomit ćeš nogu. Ne hodaj bosa – razbolit ćeš se. Poruke koje primamo dok smo mali, ne samo verbalne već i energetske, postaju naš osobni pečat i kasnije oblikuju naš pogled na svijet. U moj sistem je tako utisnuta ogromna količina straha, koji je većinom bio bespotreban, beskoristan i često puta štetan. Štetan je bio utoliko, što me sprječavao da istražujem svijet radoznalošću djeteta i često zadržavao uz rub samog života, dok je srce htjelo iskočiti i istražiti prostore koji su se otvarali preda mnom.
Strah međutim nije nužno dežurni negativac, već može biti jako koristan. Čuva nam glavu na ramenu. Zahvaljujući strahu se nećemo upuštati u rizične aktivnosti. Nećemo se namjerno ozlijediti. Strahom održavamo jednu zdravu granicu između kreativne slobode i bezglavog rizika.
Pa koja je onda razlika? Kako prepoznati ta dva straha i što učiniti s jednim i drugim? Možemo za početak obe vrste straha sagledati iz čisto jezičnog aspekta: brinuti se & brinuti za.
Prvi strah brinuti se jeste povratni glagol. Povratni glagoli su oni koji u kojima je radnja usmjerena na subjekt koji radnju vrši. Brinem se = brinem sebe. Kad izgovorim brinem se, pred oči mi dođe slika čovjeka koji stoji u mjestu i bori se sam sa sobom. Stoji. Ne radi ništa. Samo se brine. Brine sam sebe. Brinuti se znači trošiti ogromne količine energije na održavanje tog stanja. U tom slučaju, jako malo energije ostaje za kreativno rješenje eventualnog problema. Čovjeku koji se brine ne treba objekt brige. On sam je subjekt i objekt. Brinem se o novcu. To znači da sjedim i razmišljam o novcu. I usput strahujem. Brinem. Zaključavam svoju trenutnu poziciju i održavam stanje brige. Ako je novac predmet sebebrižja, u ovakvom stanju će on to i ostati. Jer iz pozicije sjedim i brinem se nećemo moći ništa napraviti da djelujemo na situaciju koja je možda potencirala strah i promijenimo ju.
Brinuti za pak ima jednu potpuno drugačiju vibraciju. To nije povratni glagol, već postoji objekt brige koji nije ujedno i subjekt koji vrši radnju. Brinuti o znači biti stalo. Znači imati fokus na nečem i svoju energiju usmjeravati na to nešto. Ako je to novac, značit će da s pažnjom postupamo prema novcu. Ako je zdravlje, značit će da nam je stalo do zdravlja i brinut ćemo o tome da ga sačuvamo. Ako je biljka, njegovat ćemo ju. Energija ne stagnira, nego teče. Možemo djelovati, utjecati na promjenu okolnosti koje možda nisu zadovoljavajuće i biti kreativni u stvaranju novih, koje će biti povoljnije.
Figurativno ove dvije situacije možemo opisati i ovako: čovjek koji je u stanju brinem se izgleda kao hrčak koji uzaludno trči u svom kotaču. Trči, umara se, ali nikud ne stiže. S vremenom malaksa i možda odustane.
Čovjek koji je u stanju brinem za nalik je mački koja je gladna i koja izoštrenih osjetila usmjeri svoj pogled u daljinu, nanjuši miša, s ciljem se zaputi u njegovom pravcu, ulovi ga i pojede.
I? Koja životinja birate biti? Hrčak ili mačak?
Kristijana