Neki dan je kolegi na poslu pozlilo, odvezla ga je hitna, samo pola sata prije je bio skroz u redu, okupiran dnevnošću i nastojeći kroz nju proći najbolje što zna. Sada je dobro, no vjerujem da će mu to iskustvo kratkoročno pomoći da gleda na život iz druge perspektive, u kojoj poslovni ili bilo kakvi drugi problemi prestaju biti važni.
Sjetilo me to na vrijeme neposredno prije i poslije dijagnoze karcinoma 06.09.2006. godine.
Ta godina je po svemu bila specifična, posebno proljeće, u kojem sam se osjećala poprilično umornom i bezvoljnom. Kako bih to promijenila, počela sam se intenzivno baviti svojim tijelom, vježbala sam, trčala, zdravo se hranila. U svibnju sam obavila i sistematski pregled, koji je rekao da sam potpuno zdrava. Sistematski je obuhvaćao i UZV dojki. Umor se pripisao proljeću i promjenama koje to godišnje doba nosi.
Godišnji odmor smo proveli u inozemstvu, tamo sam intenzivno i dalje vježbala, plivala, trčala. Čitavo vrijeme me jako boljelo na predjelu ispod lijeve dojke, no pripisivala sam to suncu, moru, žicama grudnjaka i fizičkoj aktivnosti. Srećom da se nisam pipkala, jer ne želim niti misliti kako bih se osjećala nekoliko tisuća kilometara od kuće sa sumnjom u najgore.
Sa godišnjeg smo se vratili 27.08., mene je i dalje boljelo, ali niti jednom mi nije palo napamet da bi moglo biti nešto zabrinjavajuće i uopće se nisam pipkala, ignorirala sam bol.
29.08. me posjetila sestra, sjedile smo i pričale, kad sam se mahinalno dotaknula na bolno mjesto i ostala zatečena veličinom bolne kvrge koju sam osjetila pod prstima. Radilo se o nateknuću veličine teniske loptice. Upalili su mi se svi mogući alarmi u glavi. Nakon što je sestra otišla uguglala sam karcinom dojke i ispred mene je izašla gomila stranica. Čitala sam i čitala i sve se više smirivala, jer karcinom ne boli, a mene je ovo silno boljelo.
Smirena sam se naručila na pregled i to odmah sutradan. Naišla sam na predivnu doktoricu, silno posvećenu svom poslu, između ostalog i zato što je izgubila podosta voljenih osoba od karcinoma. Vrlo je bitan liječnik i njegovo znanje i suosjećajnost, često to čovjeku spašava život. Ova doktorica je bila jedna od tih. Detaljno me pregledala i rekla da se radi o cistama, da ne bi trebalo biti ništa loše, ali da bi ona to punktirala. I punktirala je 3 puta, svaki put je izvadila bistru tekućinu i punkcija nije bila bolna. Inače se ne punktira 3 ili više puta, dovoljno je 1-2 puta, no ova je doktorica imala unutrašnji feeling koji je vodio njezinu ruku i odlučila je punktirati i 4. put, tek toliko da budemo sigurni. Ta punkcija je jako boljela, rekla je da je napipala nešto što je drugačije strukture. Rekla mi je da će mi javiti rezultate sutradan i da ništa ne brinem. Sutradan nije zvala do 19 sati, a kada je nazvala dobila me u Maksimiru gdje sam se igrala sa mlađim djetetom. Vjerojatno nisam htjela svjesno čuti što je rekla iako sam zapamtila da stanice megalomanski rastu i da mi savjetuje da posjetim kirurga na Institutu za tumore. Iako nisam htjela svjesno čuti što je rekla, ipak sam tog vikenda mlađe dijete odvela roditeljima na more.
U ponedjeljak rano ujutro sam bila na Institutu. Kada je kirurg vidio oteklinu, rekao je da se mora ukloniti, da ne bi trebalo biti ništa, ali da takva oteklina ne ostavlja prostora da se ne ispita. Zadržali su me u bolnici i pripremili za operaciju koja je bila u srijedu. Sve je to izgledalo nestvarno, ali me nije pretjerano plašilo. Na operacijskom stolu sam pitala liječnike da li pacijenti pričaju tijekom narkoze, samo su se nasmijali i pitali što želim sakriti. To je bilo zadnje čega se sjećam iz „PROŠLOG ŽIVOTA“, jer nakon operacije je moj život krenuo u skroz drugom smjeru.
Prije operacije sam bila jedna osoba, no sa dijagnozom je ta osoba nestala, kao što nestaju predjeli u Japanu pogođeni katastrofom, ostala je pustoš koju je bilo bolno gledati, ostao je strah, nevjerica, bespomoćnost, bol i milijun pitanja.
Jedno od njih je bilo kako je moguće da mi je u svibnju uzv dojki pokazao da je sve u redu i kako je moguće da je uzv i mamografija dan prije operacije bila uredna? Moguće je, jer je karcinom bio malen i smješten vrlo duboko, a spasila me božja providnost, jer su oko njega nastale ciste čija bolnost i veličina je bila indikacija za operaciju. Da toga nije bilo, mene danas ne bi bilo, jer 11 mm mog karcinoma (za što mu treba 5 godina da naraste) se proširilo u limfe, od 16 izvađenih limfnih čvorova, 3 su bila pozitivna. Dakle, zahvaljujem doktorici, zahvaljujem cistama, zahvaljujem božjoj providnosti što sam još uvijek tu. Sigurno je postojao plan za mene, jer previše je tu „slučajnosti“ da bismo ih zvali slučajnostima.
Još ujutro 6.9. sam razmišljala o poslovnim zadacima koji su me čekali kada se vratim iz bolnice, dok već istog poslijepodneva to više uopće nije bila moja tema, nisam se mogla sjetiti niti posla, a kamoli poslovnih problema. Naprosto je sve otišlo u drugi plan, u prvom je bilo kako ostati živa i biti tu za moju djecu. Sve što mi je dotada bilo bitno je to prestalo biti, naprosto kao da je bilo rukom odnešeno. I zanimljivo je to, kada nam se promijeni fokus, promijeni se i perspektiva.
Podjsetilo me to na jednu osobu koja mi je pričala kako je njezina kćerka imala problema sa bronhijalnim kašljem i odvela ju je ajurvedskom liječniku koju je je dobro natrljao četkom po leđima. Leđa su bila bolna i crvena od trljanja i kćerka je naglo sa bronhija stavila fokus na leđa i kašalj je prošao kao rukom odnešen. Dakle, ono čemu pridajemo pažnju, raste. Tako i naši tekući problemi rastu zato što im dajemo pažnju. A mi smo ti koji odlučujemo čemu ćemo dati pažnju, što ćemo staviti u svoj fokus, čime ćemo se baviti, o čemu razmišljati.
Da se vratim na priču. U bolnici sam se nekako nosila sa svojom dijagnozom, svi su znali koja je, jer sam za sobom vukla vrečicu punu limfe. Osoblje je puno razumijevanja, dolaze posjetitelji, nekako ste okruženi pažnjom i sve djeluje sigurno i sterilno i uprkos dijagnozi čovjek se osjeća zaštićeno. Problem nastaje po otpuštanju iz bolnice, jer se trebamo vratiti u svoj „stari“ život, a još se nismo privikli na „novu“ ulogu. Sjećam se da sam prvih nekoliko dana uglavnom plakala i žalila sama sebe, teško sam se privikavala na druge oko sebe, svi su mi išli na živce, posebno njihovi PROBLEMI (možeš misliti koji problemi – do prije tjedan dana sam mislila isto kao i oni), njihova pretjerana pažnja, njihova nepažnja,… ma sve mi je išlo na živce, nitko mi nije mogao ugoditi, jer sama sa sobom nisam bila dobro.
Čekala sam rezultate nalaza i početak terapije, u tome sam vidjela perspektivu i spas. Dane sam provodila na internetu proučavajući sve što je pisalo o karcinomima. To se pokazalo kao odlična investicija za daljnji tijek mog liječenja, a bilo je očito već nakon stručnog konzilija na kojem su se sastali onkolog, radiolog i kirurg da se dogovore o nastavku mog liječenja. Toga dana su nas imali samo dvije na rasporedu. Odmah nakon konzilija doktorica me pozvala u sobu, nije me dobro niti pogledala, niti sam imala vremena doći do stola, kad sam ju čula kako govori „dobit ćete crvenu kemoterapiju, za 3 tjedna će vam otpasti kosa, seksa nema bez kondoma“. Helou, mislila sam si, zašto vrijeđaš moju inteligenciju i ne govoriš mi o stvarima koje me zanimaju, ne da mi seks nije ni u peti, nego mislim da se time više u životu neću baviti. Smireno sam sjela i pitala ju za svoju dijagnozu. Ostala je zatečena, valjda ju to nitko ne pita.
Počela je preturati po mojim papirima i tražiti što piše. To mi se nije dopalo, pa konzilij je bio prije 5 minuta, a na njemu su imali samo 2 pacijenta, kako to da ne zna moju dijagnozu. Hm, pojavila se sumnja. Dala mi je šturi odgovor koji me nije zadovoljio i pitala sam ju kakav mi je hormonalni status. Niti to nije znala, kopala je po papirima. Na kraju sam ju pitala kakav je ginekološki nalaz, na što me pitala „vi ste bili kod ginekologa?“. Na to mi se zacrnilo pred očima, nikada neću zaboraviti kako sam stavila ruke na stol i ledeno joj rekla da me pogleda u oči. Kada je digla pogled rekla sam joj „Imam 37 godina i dvoje djece, od kojih mlađe ima 3 godine, jedino što želim je živjeti i gledati kako moja djeca rastu, a od vas kao žene i doktorice molim da mi kažete da li je terapija koju sam dobila najbolja za mene“. Spustila je glavu, znala sam odmah kako stvari stoje. Počela je nešto črčkati po papiru i rekla mi je neka uzmem svoju tumorsku kocku i odnesem je na Rebro, neka tamo naprave detaljniju analizu i da ćemo onda vidjeti što i kako dalje. To mi je bilo dovoljno, vidjela sam da sam kao na traci, da su mi dali najjeftiniju moguću terapiju, zato da čuvaju budžet bolnice, i da samo zato što znam postaviti pitanje mogu dobiti nešto što bi trebalo biti uobičajeno. Ne mogu objasniti tu ljutnju, paniku, strah,… sutra trebam ići na terapiju za koju ne znam je li dobra za mene i postoji li koja druga. Sramotno za zdravstvo da bolesnika stavlja iza novaca. Sramotno za struku, za društvo, za život sam.
Nastavak slijedi (kako kažu „u idućem broju“).